U toplini svojih domova 16. marta 2020. godine proslavili smo deceniju poslovanja. Došli smo do tačke gdje gledamo slike od prije 10 godina i shvatamo da ipak jesmo, malo ostarili. No, kao zakleti optimisti i dalje smo mišljenja da naše vrijeme tek dolazi.

“Volim onoga ko je slobodnog duha i slobodnog srca: tako mu je glava samo utroba srca, a srce ga goni ka propasti” (Fridrih Niče – Tako je govorio Zaratustra).

Slagala bih ako bih rekla da me ovaj citat nije u prvi mah podsjetio na Bild. Tačnije na prvih dobrih pet godina, dok smo još uvijek izvlačili osnovne lekcije iz predmeta Priroda i društvo poslovanja jedne digitalne agencije na tržištu kakvo je naše.

Osnivači, prije 10 godina nisu znali za strah, znali su za hrabrost i (neopozivu) želju. Strah je nešto što je vrijeme kasnije donijelo, kad su shvatili u šta su se upustili, to potpisujem. No, krčag straha (a bilo je tu i svega drugog, uzbudljivog) se prelio nakon 2015. godine, osvajanjem inostranog tržišta. Tad smo osvojili stabilnost. Uslovno rečeno stabilnost, bili smo tek na početku, ali nam je slika postajala sve jasnija, kako i kuda treba da se krećemo. Danas, tom stabilnošću upravlja Denis, zajedno sa Sašom, Dejom i Darkom. 

Razumije se, svaki uspješan korak dao nam je prostora za eksperiment. Činjenica, to bi nas često vratilo i pet koraka unazad. Ali to je nešto od čega, tvrdoglavo, ne odustajemo. Istraživanje i igranje vatrom na novim, neosvojenim poljima. No, Bild se razvio kao organizam, čiji organi su vremenom preuzeli svoje funkcije i to nam nikad ne dozvoli da srljamo previše. Kada stvari eskaliraju uvijek je tu neko da povuče kočnicu, nekad je to Batrić, nekad neki drugi menadžer, al’ ruku na srce uglavnom su to žene. Saška, Milica, Dženita, moja malenkost, ili kako bi to Tarik rekao “majke Bilda’’. Malo je poznato da nam je upotrebom ove sintagme doslutio mijenjanje pelena.

Ponosimo se ljudima koji su tu, i ljudima koji su bili tu. Energijom koju smo uložili u projekte. Timom dobrovoljnih davalaca krvi na čelu sa Darkom. Klijentima koji su nam ukazali povjerenje i od kojih smo učili. Partnerima sa kojima smo pokretali različite akcije. Tim bildinzima za pamćenje. O, njima se posebno ponosimo. :) Ženama koje  su nam velika pokretačka snaga, pomenuh samo neke, ali recimo, Bild bez jedne Azre bi bio kao biljka bez vode. Imamo li ih dovoljno? Naravno da ne. 

Ako se pitate kako smo stigli ovdje, vjerovatno ne znamo ni sami. Zajednički sadržalac ove borbe je žilavost i da ne zaboravimo, upornost. Da li je borba isuviše patetična i teška riječ za post koji slavi 10 godina? Nije. Ako mene pitate, dok god radimo na domaćem tržištu to je i dalje borba, kao kod mnogih agencija, koje bez obzira na iskustvo, i dalje često igraju za opstanak. Ideja optimizma i renesanse po pitanju rada na domaćem terenu, kod nas je, očito, davno iščezla. Prostom matematikom, za naše ambicije, ovdje rad nije plaćen adekvatno. Ne samo kreativa, već ni IT, koji sad čini većinu firme. Ima li klijenata s kojima rado radimo ovdje? Naravno da ima, ali su rijetki, baš koliko i tartufi.

Je li nam se dešavao burnout? Jeste, u višе navrata i na više frontova. Ponosimo li se time? Ne, ali se trudimo da nam to budu lekcije. Jesam li pomenula da nas je 70-oro? I da idemo ka broju od 100? 

Hoće li inostrano tržište riješiti sve naše probleme? Naravno da neće. Osvajanje sljedećeg stepenika stabilnosti čini izazov većim. To nas tjera da brusimo timove i postanemo odgovorniji prema vremenu kojim raspolažemo. Da li nam u radu sa strancima cvjetaju ruže? To samo zavisi od nas i od nivoa profesionalnosti. Jedno je sigurno, straha je manje, kad ima više znanja i iskustva. Jer bez obzira na tržište, izvrsnost nađe put do uspjeha.

Junior Vs senior, ko će biti sultan umjesto sultana?

U Bildu je dosta nas započelo svoj radni vijek, nekima od njih nije pomoglo ni prethodno iskustvo na polju postavljanja rekorda u broju radnih sati. Neki te rekorde ponosno drže uokvirene u posebnim ladicama, da ih podsjete na vrijeme prženja i osvajanja znanja. A svi bi mi, da radimo sa seniorima. I ako može kako da postanemo seniori preko noći. Šalu na stranu, jako smo svjesni da radni vijek još niko nije počeo kao senior. A koliko radimo na edukaciji timova (o tome sigurno znate budući da je praksa naše srednje ime), toliko radimo i na edukaciji klijenata.

Trudimo se da konstantno unapređujemo način i procedure rada. Mjerimo sve što se mjeriti da. Za sad se pokazalo, da sve što se dalo izmjeriti, dalo se i unaprijediti. Testiramo organizaciju različitim modelima. Ne žmurimo na greške. Nerijetko i od muve napravimo slona. Ali rastemo i učimo i dalje. S nekim stvarima smo se pomirili i da ih je nemoguće ostvariti. Ono što, recimo, još nismo uspjeli je da dobijemo Dača na telefon, iz prve.

Usudićemo se da narednih pet godina povećamo izvoz softvera i prihodujemo 100% od stranih klijenata. Zapravo ne, ne 100%, makar 5% ostavićemo za naše prve i najlojalnije domaće klijente. Makar za sad, sve snage su usmjerene ka tome.

Usudićemo se da testiramo četvorodnevno radno vrijeme. Mogućnost remote rada je, u skladu s novonastalom situacijom, upravo na testu. Guraćemo i nastavak projekta stambenog obezbjeđenja zaposlenih. Za slučaj da nismo dovoljno brujali o tome po postovima, napravili smo 18 stanova, ne zamjerite, ali o tome i treba da brujimo. Iz petnih žila se trudimo da poboljšamo kvalitet života svih pojedinaca, da svima damo prostora za izraz. I neizmjerno smo zahvalni na postignutom. Prije svega članovima tima, sadašnjim i svim onim koji su bili sa nama tokom svih ovih godina, a koje ćemo uvijek zvati Bildovcima.

Neka nam je srećno ovih 10 godina, živjeli mi! 

U sklopu projekta “Okusi prirodu”, u nedjelju 02. decembra, NVO organizacija “Da zaživi selo” je organizovala radionicu u Pljevljima na temu “Digitalni marketing u službi promocije organskih poljoprivrednih proizvoda”.
Ljiljana Polić, PR, i Tijana Ostojić, Content Writer, iz Bild Studija su održale predavanje sa ciljem edukovanja poljoprivrednih proizvođača o digitalnoj promociji organskih proizvoda i plasmanu istih preko online kanala. Činjenica je da se kod nas i u regionu proizvođači organskih poljoprivrednih proizvoda pretežno oslanjaju na tradicionalne kanale promocije, te da je digitalizacija neophodna i u ovom segmentu poslovanja. 

Učesnici radionice imali su priliku da čuju da biti prisutan na online platformama više nije bonus, već je neophodnost.  Ukazali smo na isplativost online promocije, pogotovo za sve one koji tek razvijaju svoj posao, kojima je primarno koliko novca ta promocija iziskuje. Objasnili smo da kada je u pitanju digitalni marketing, kvalitetan sadržaj, ažurnost, pristupačnost, prijatan i prijateljski ton, igraju daleko veću ulogu nego sama veličina i zastupljenost nekog brenda. 

Danas, društvene mreže imaju ključnu ulogu u uspostavljanju stabilne veze sa kupcima, tj. potencijalnim i trenutnim kupcima. Govorili smo o razvoju digitalne stragije kao jednoj od neophodnosti za unapređenje biznisa, definišući korak po korak način na koji će se predstavljati online, planirati pristup svakoj kampanji i time značajno smanjiti resurse i vrijeme. Predstavili smo način promocije na Facebook-u i Instagram-u, i na primjerima pokazali razlike u naizgled istovjetnim objavama. Pored ovoga, na konkretnom primjeru smo objasnili i kako kreirati kampanju u Ads Manager-u, kako odrediti svoj cilj, ciljne grupe i na koji način kontrolisati uloženi novac.

Tokom radionice skrenuli smo pažnju na važnost isticanja priče koja stoji iza proizvoda, vlasnika ili samog procesa proizvodnje. Dobra priča je središnji oslonac svakog dobrog maketinga. Ta se priča može odnositi na životni put nekog od osnivača, jedinstvenost usluge, funkcionalnost ili korisnost proizvoda, bogatstvo sadržaja ponude i slično. Ali prije svega, priču treba učiniti jednostavnom za prenošenje od pojedinca do pojedinca, i uvijek imati u vidu da su njeni atributi: istinitost, uvjerljivost, jednostavnost i usmjerenost na osećanja. Međutim, svaka online promocija iziskuje kontinuitet u pričanju priče i komunikaciji sa korisnicima. 

Naposletku, upoznali smo učesnike sa Google oglašavanjem i važnosti optimizacije njihovih veb sajtova. Tokom dvočasovne diskusije, učesnici su imali priliku da na praktičnim primjerima uoče prednosti i nedostatke pojedinih društvenih stranica njihove konkurencije. Učesnicima radionice smo udijelili praktične savjete kako bi unaprijedili svoje profile i bili samostalni u kreiranju online kampanja za svoje proizvode. Potom smo podstakli diskusiju i o offline promociji koja bi se uvezala sa njihovim online kanalima i na ovaj način zaokružili predavanje sa par korisnih ideja više. 

Drago nam je što smo imali priliku da budemo dio ove radionice i na konkretnim primjerima pokažemo prisutnim proizvođačima iz Pljevalja da digitalni kanali ne treba da ostanu nepoznanica i da je to neminovnost u njihovom plasiranju proizvoda.

*Sve slike su preuzete sa PVportal.me.

Lijepo je kada srednjoškolski snovi postanu stvarnost. Jedan od mojih je bio da posjetim Finsku, zemlju metal muzike. I, dok bi pomisao na neke čupave ljude i dranje mogla asocirati na buku, ono što očekuje sve posjetioce glavnog grada ove države je – apsolutna suprotnost. Mom direktnom nadređenom je u jednom momentu bilo toliko muka čak i da razgovara sa mnom nekih pola sata šetajući ulicom. Ne zato što sam loš sagovornik (valjda), već zato što je toliko tiho da i sami pokreti glasnih žica podstiču osjećaj krivice… Kao da čak i govor remeti taj neobični sklad niskih tonova vjetra i mora iz pozadine. Ukratko, prvi utisak je da Finci nijesu glasni ljudi. Čak ni tramvaji na šinama ne škripe. Nervoza i sirene u saobraćaju ne postoje. Ali stereotip koji definitivno stoji je da su Finci uglavnom plavi. A, zašto smo mi bili tamo? Ne da bi razvrstavali Fince na plave i one druge, već da učestvujemo na jednom od vodećih svjetskih startap događaja na planeti pod nazivom – Slush. 

Po dolasku, Airbnb host nas je dočekao u vunenim čarapama koje mu je isplela baba. To nas je podstaklo na razgovor… Ljubazni domaćin nam je objasnio par stvari i nakon tri aviona tog dana, miješanog mesa i zabrane prodaje piva nakon 21h upustili smo se u prvi nordijski san. Ujutru – šok! U kupatilu ne postoji tuš kabina, niti kada, a ona tuš-baterija je nekako povezana sa lavaboom. Na raspolaganju su samo slivnik i ona spravica kojom se pere šoferšajbna, u ovom slučaju modifikovana za skupljanje vode sa pločica u, tako je – slivnik. Ako se pitate zašto bi neko, pobogu, pisao o tuširanju u Helsinkiju, razmislite još jednom. To je samo jedan od primjera da se shvati kultura koju Finci njeguju. A, ona se prosto može nazvati – jednostavnošću. Iliti: less is more.

Tako je jednostavno bilo i snaći se do lokacije gdje se Slush održava. Niz ulicu, lijevo preko mosta, kroz kvart desno i to je to. Na internetu smo provjerili kako je Slush izgledao prethodnih godina, ali ništa nije moglo da nas pripremi za ono što nas je dočekalo. Kao pravi vrijedni Crnogorci, poranili smo i stigli sat prije zvaničnog otvaranja. Malo smo se promuvali kroz poprilično veliku halu, izdijeljenu na nekoliko segmenata (direktni nadređeni se isprepadao od nordijskih videa) i bili smo spremni za nastup DJ-a. Međutim i tu smo doživjeli šok, jer nije nastupao jedan, već dvojica. U 10h ujutru! Šalu na stranu, DJ-evi su zaista nastupili i najavili otvaranje konferencije, ali cijeli prostor, sveukupna dark atmosfera i neonska svjetla stvarali su utisak da smo u nekom noćnom klubu i čekamo hajlajt večeri. Slush njeguje tu mračnu, može se reći – sjevernu notu i bukvalno, ali bukvalno – u cijelom prostoru nije bilo daška prirodnog svjetla. Samo mrak i neoni.

Priviknuti na raširene zenice saslušali smo pozdravne govore organizatora i krenuli u avanturu. 

Velike kompanije poput Majkrosofta, Samsunga, Poršea itd. imale su ogromne štandove, a imali su ih i neki od uspješnih startapova, kao što su Revolut, Voi… Ono što je nas najviše interesovalo su startapovi u početnoj ili razvojnoj fazi. Oni su imali svoj kutak i niko od njih nije ostao uskraćen za čašicu razgovora sa dva momka sa čudnim engleskim akcentom. Uglavnom, većina njih se bavi fintech-om. Razne platforme koje pokušavaju da pomognu ljudima da prenose novac bez velikih bankarskih naknada se ne mogu ni nabrojati. Svaka, naravno, ima neku posebnu funkcionalnost kojom pokušava da dođe do široke baze klijenata. Osim fintech-ova, najbrojniji na Slush-u su bili i startapovi koji pokušavaju da optimizuju poslovanje. Kao i kod prvih, ni ovi nijesu novina, ali svi imaju neki “catch”. Na trećem mjestu su platforme za zdravlje. Na 100 različitih načina Finci i ostatak Evropljana pokušavaju da iskoriste softvere, AI, odnosno inovativne tehnologije da pomognu onima sa zdravstvenim problemima različite vrste. Bilo je tu i robotskih rješenja, koja su uglavnom predstavljale kolege iz daleke Azije. Kod njih smo se najviše i prepali. Jer, na primjer, kompanije iz Južne Koreje idu toliko daleko sa rješenjima, da im mogu zavidjeti i kolege iz zapadne Evrope i SAD. Od praktičnijih proizvoda mogu se navesti čipovi za praćenje robe, ili onlajn muzička radionica, koju su razvili Islanđani. 

Što se tiče povratnih reakcija na momke iz relativno tehnološki marginalizovanog Balkana, i nijesmo prošli toliko loše. Uglavnom smo dobijali pitanja čime se bavimo i kako to kod nas izgleda. Neki nijesu baš bili zainteresovani za ćaskanje, dok su drugi željeli da čuju šta imamo da kažemo. Već smo i ostvarili nekoliko direktnih kontakata, koji bi u perspektivi mogli prerasti u poslovnu saradnju. 

Opisati iskustvo na Slush-u definitivno ne može stati u jedan tekst. Organizacija bazirana na volonterima je dovedena do savršenstva. Sve funkcioniše kao podmazano, od toga da su nas na aerodromu čekale propusnice, do djevojaka i mladića koji su u sali pitali da li je nekome potrebna pomoć. Pritom su na licu mjesta razvrstavali otpad za reciklažu. Cjelokupni audio/vizuelni doživljaj je prosto jedinstven. Čudan i drugačiji od onih na koje smo možda navikli, ali definitivno pamtljiv. Iako su mrak i crno prve asocijacije, svi prisutni su mogli pronaći ono što ih interesuje: od motivacionih govornika, face-to-face sastanaka, preko secret garden-a za predah nalik sekvencama iz “Avatar-a”, pa sve do finske saune. Naravno, zabava nakon radnog vremena je bila organizovana. Ali, mi smo zabavu pronalazili “pješke”. Preporuka: irish pub – Moly Malone’s. 

Helsinki je takođe priča za sebe. Ako se pitate da li je zaista toliko skupo – dovoljan je podatak da je pjenušavi napitak od ječma duplo ili čak tri puta skuplji nego npr. u Berlinu, što će reći – nekih 7-8 puta skuplji nego u Podgorici. Magneti su oko 7€… Međutim, hrana i kozmetika u marketu su na nivou cijena u Crnoj Gori. Interesantno, u gradu nije toliko hladno koliko bi se moglo očekivati. Temperatura u ovo doba godine je oko nule, ali za nas iz kontinentalnih dijelova CG to nije ništa novo. Daleko najupečatljiviji utisak je da je Helsinki grad sačinjen od “nekoliko gradova”. U jednom momentu se čini kao da ste na nekoj ruskoj periferiji, u sljedećem u Beogradu, a zatim odjednom u evropskoj metropoli visokog kalibra. Možda i najbitniji podatak i preporuka svima koji namjeravaju put sjevera je – FINCE NEMOJTE NAZIVATI SKANDINAVCIMA! Oni su, jednostavno, Nordijci. 

Tako je, otprilike, izgledala avantura zvana Slush 2019. Mnogo lijepih iskustava, pređenih kilometara avionom i na nogama. Ali, bilo je vrijedno. Upoznali smo jednu novu kulturu – socijalnu i poslovnu, upoznali sjane ljude, inovatore i buduće pokretače svjetskog poretka. Bogatiji za iskustvo, radujemo se novim susretima sličnog tipa. Do pisanja…

Početkom novembra bili smo u Lisabonu, u posjeti najvećoj tehnološkoj konferenciji u Evropi, 10. po redu Web Summit-u. Ovaj događaj je okupio preko 70.000 ljudi iz 170 različitih zemalja, 1.800 startapova i 1.200 govornika na 24 bine, što su zaista impresivne brojke a impresivno je i samo iskustvo. Zbog same veličine i izobilja dešavanja, čini se da je nemoguće prenijeti sve utiske sa konferencije.

Lisabon je, za simboličnu cifru od 11 miliona eura godišnje, dogovorio održavanje Web Summit-a u tom gradu i narednih 10 godina što je veoma pametan potez budući da ovaj događaj privlači veliki broj turista i pretvara ovaj grad u jedan od najpopularnijih tehnoloških i startap habova Evrope. Iz tog razloga u toku trajanja događaja sve je podređeno istom i sve je više nego dobro organizovano. Na samom izlasku sa aerodroma dočekao nas je veliki broj volontera koji su nam pomogli pri registraciji, stanice u metrou bile su jasno označene i svuda smo mogli naći bitne informacije i lako isplanirati našu posjetu.

Ljudi su jako predusretljivi i pokazali su se kao odlični domaćini, a od velike pomoći je bila i Web Summit aplikacija koja je sadržala informacije o svim događajima tokom trajanja konferencije. Takođe smo preko nje mogli da se povežemo i šaljemo poruke svakom ko je prisustvovao konferenciji. WiFi je bio dostupan svuda i sa te strane smo bili jako zadovoljni, pošto ovo često predstavlja veliki problem i na mnogo manjim konferencijama.

Samo otvaranje je nešto što ne bi trebali da propustite ukoliko se odlučite za posjetu Web Summit-u. Kada vidite ogromne redove ljudi, prepunu arenu, blještavilo bine i čujete uvodne najave i govore tek tada stvorite sliku o kakvom se događaju zapravo radi i šta vas očekuje naredna 3 dana. A naredna 3 dana morate dobro da isplanirate ukoliko želite da vidite sve što vas interesuje. 

Sve je smješteno u 4 ogromna paviljona u kojima su prezentacije imali svaki dan različiti startapovi, ali je malo olakšanje bilo što su podijeljeni po temama pa smo mogli da odaberemo teme koje nas interesuju i posjetimo te štandove. 

Dnevni prosjek: 20 pređenih km, razgovori sa ljudima iz različitih sfera tehnologije sa svih strana svijeta, prezentacije interesantnih ideja i sklapanje poznanstava. Web Summit je idealno mjesto za sklapanje poznanstava sa ljudima koji imaju slična interesovanja, svi su otvoreni za razgovor i spremni da podijele i prezentuju svoje ideje. 

Ono što smo primjetili da su trendovi u svijetu tehnologije i ove godine: Vještačka Inteligencija, IoT, rješavanje globalnih problema uz pomoć tehnologija i povećanje broja žena u IT svijetu. Ukoliko uspijete da sačuvate snagu tokom dnevnih prezentacija onda je definitivno noćni samit nešto što treba da posjetite jer i tu, uz nešto opušteniju atmosferu, možete da upoznate mnogo zanimljivih ljudi i dobro da se zabavite.

Web Summit radi nevjerovatnu stvar, povezuje ljude iz svih krajeva svijeta i otvara niz mogućnosti da se prigrabe sve prednosti koje inovativne tehnologije danas nude. To je jedinstveno iskustvo za svakoga ko se bavi tehnologijom i ko želi da bude dio tehnoloških promjena i poboljšanja čovječanstva. Idealno mjesto gdje možete čuti najinovativnije ideje od velikog broja prvoklasnih stručnjaka, otkriti veliki broj startapova u razvoju, upoznati mnogo potencijalnih klijenata i partnera, jednostavno mjesto gdje se otvaraju nove mogućnosti.

Sam Lisabon je kao stvoren za zabavu. Grad prepun istorijiskog naslijeđa, zanimljive arhitekture i sa mnogo zanimljivih lokacija da se obiđe i posjeti. Odiše različitošću kultura ljudi koji su topli i srdačni, uvijek spremni da vas ugoste i da vam pomognu na bilo koji način, tako da je topla preporuka za posjetu bez obzira da li idete na Web Summit, a što se nas tiče mi definitivno idemo i iduće godine.

Digitalna revolucija je toliko ušla u sve aspekte naše svakodnevice da više nijesmo ni svjesni da bismo, kad bi nam neko oduzeo telefon, osjetili strah. To je jedna od poruka ovogodišnje “Spark.me” konferencije koja je nosila naziv “Blaze the trail”. 

Za razbijanje leda, bio je zadužen Piter Šenkmen, koji je od strane New York Times-a dobio epitet “rok zvijezde koja sve zna o društvenim mrežama”, a  nas je zamolio da ga zovemo Lord of the skies. Piter je govorio o tome koliko je moć publike bitna. “Imati publiku nije pravo već privilegija” – svi danas nešto objavljujemo, ali koliko sve to zapravo ima smisla i da li dobijamo pažnju online pratilaca, i naravno ukoliko želimo da postanemo autentični ješ jedan savijet: “Brendirajte sve što radite”. Nakon američkog rock and roll-a uslijedio je britanski punk, sa dozom ironije i ozbiljnosti: Džejson Miler – direktor brend marketinga za EMEA region u kompaniji Microsoft. 

Hoće li mašine zamijeniti ljude? :) Spojiti vještačku inteligenciju i ljudsku kreativnost – zvuči zanimljivo. Podatak da ćemo do 2020. godine, više razgovarati sa botovima, nego sa supružnicima, nas je svakako šokirala. 

Nakon neophodne kafe da razbitri mozak, na sceni se pojavila Kejt Murden. Dugogodišnje iskustvo u medijskim poslovima uzelo je danak, međutim Kejt je uspjela da prebrodi stres i donese odluku da napusti posao. Rezultat je osnivanje PUSH konsultantske kuće koja pomaže ljudima da se izbore sa izazovima, stresom i pritiskom na poslu, što je danas sve češća pojava na radnim mjestima.
Kejt predlaže 4 taktike: 4 A’s – avoid, accept, alter i adapt.  Radite ono što zaista volite, planirajte unaprijed, radite u intervalima,  pravite kraće pauze, isključite notifikacije i udubite se u ono što radite. 

Džulijus Dejn je uspio da razvali onlajn prostor čistom upornošću i talentom. Magični trikovi dobro dođu ukoliko želite da se nametnete u prostoru gdje je sadržaja previše. On je to i demonstrirao. I dalje ne kapiram kako je uspio da izvadi onu loptu za kuglanje iz neke sveske… A, onda je na red došaoi Sem Konif Ajende. Veliki majstor. Čovjek koji je toliko inspirisao salu da su drugog dana letjele varnice samo zato što je rekao da moramo da budemo pirati današnjice. On je to učinio na način koji će ga vjerovatno koštati golemih računa na ime sudskih troškova zbog kopirajta. 
Čast da zatvori prvi dan imala je Anab Džein koja kombinacijom dizajna, filma i tehnologije nastoji da navede ljude da na svijet gledaju kritički. Svoje ideje, radove i vizije izlagala je u najvećim muzejima svijeta, a njena poruka da se svijet sastoji od priča a ne od atoma, navela me je da krenem u razbijanje atoma koje sam stekao kroz klasično obrazovanje, da razmišljam o kreiranju priča u budućnosti, i zapitao se na koji način kao pojedinac mogu da doprinesem da svijet postane sigurnije mjesto za život. Prvi dan Spark-a ostavio me je pomalo zbunjenog, zamišljenog i zapitanog. Da li je Oldus Haksli zaista bio vidovit ili će ipak neki ljudi tehnologiju okrenuti u korist čovječanstva?

Drugog dana bilo je jasno da su kokteli od noći prije bili veoma dobri. Međutim, Džeremaja Oviang se postarao da i oni kojima su oči bile “na pola koplja” ne dozvole sebi da ih drugi drmaju, jer je svaka riječ ovog rezidenta Silikonske doline za IT-evce kao Marksov “Kapital” za sve njegovaoce lika i djela gospodina Džugašvilija. Dvije njegove glavne poruke su: sve što može – biće automatizovano i “rat” između SAD i Kine je već počeo. 
Nakon Džeremaje, bilo je vrijeme na “ružičasti pogled na svijet”, za to se pobrinuo Brajan Franzo, koji je stavom i stilom to i dokazao. Lično i upečatljivo, moto je ovog govornika / kada se oglašavate, uvijek ostavite svoj pečat.
#ThinkLikeFan je filozofija kojoj svako ko se bavi online oglašavanjem treba da razmišlja. 

Nakon optimizma i adrenalina red je na jedan kritički i ironičan ton kojim nas je Tom Gudvin počastio tokom njegovog govora. Složiću se sa njim da: “Svijet nije postao brži, samo haotičniji”. 

Iz daleke Australije stigla je Bruk Sejvord – travel blogerka koja je otvorila novi prozor za razmišljanje: da li i koliko ona i ljudi poput nje ruše predrasude. Pakistan je za nju jedna predivna zemlja, dok je za dobar dio zapadne hemisfere vjerovatno asocijacija na radikalni islam i nuklearke. 

Šta je najbitnije na svijetu? Pa, najbitnije je razmišljati kao dijete i igrati se. Kako to izgleda, odlično zna Lars Silberbauer koji je “Lego” za kratko vrijeme probio na netu. Za kraj ovogodišnjeg Spark-a ostavljen je Endru Kin – prototip antiheroja. 

Spark je ostavio dobar utisak. Klišea bez – toliki napor organizatora i sjajni govornici ne mogu, a da ne probude -razmišljanje o sopstvenom biznisu, budućnosti, sadašnjosti, pa i onim najintimnijim osjećanjima, samo nama poznatim. 

Kolege, 
Službeno ću biti odsutna tokom naredne nedjelje. Znate, idem na Tajvan. 

Podgoricu i Taipei je razdvajalo tačno 9,090.96 km vazdušne linije, 3 svijeta kulturološkog i 30 i koja godina politikološko-tehnološkog razvoja. Međutim, u Beču je ta dramatična razlika za sve putnike jedne i druge destincije bila svedena na svega nekoliko gejtova, skučenih u starom dijelu njihovog čuvenog aerodroma. Vjerujem da su i sami Austrijanci bili ubijeđeni da se radi o jednako egzotičnim lokacijama. 

Čekanje na let EVA International-a oko 11h po našem vremenu je bila prilika da se ponovo sretnem sa osobom koja je dugo vremena oblikovala moje znanje tokom fakulteta i zajedničkog rada u agenciji DeFacto. Ovoga puta smo letjele zajedno. Razmišljala sam kako se to namjesti nekad tako, da važne ljude srijećeš važnim povodima, a put za Tajvan je za mene bio jedan od takvih. 

Preporuku da u okviru programa Private Sector Youth Initiative (PSYI) učestujemo u studijskoj posjeti Tajvanu, dobili smo od dragih kolega iz Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD). 

PSYI ima za cilj olakšavanje zapošljivosti mladih ljudi, gdje sa jedne strane pomaže njihovu tranziciju od škole do posla, ali i radi na smanjenju neusklađenosti znanja i vještina koje su potrebne za rad. Nakon uspješnog lansiranja u Hrvatskoj 2017. godine, program je trenutno u procesu širenja u cijeloj podregiji koju prepoznajemo kao Zapadni Balkan.  

Tim povodom je Bild kao mlada kompanija koja sprovodi niz edukativnih programa za zaposlene, pozvana da sa delegacijom od 12 predstavnika iz regije razmijeni iskustva i najbolje prakse u vezi sa učenjem na radnom mjestu, zapošljavanjem mladih i prelazskom iz škole na posao – fokusirajući se na uspješne primjere rada i obuka u tajvanskom kontekstu. 

Iako nisam vjerovala da ću u skorije vrijeme ugledati tlo Azije, Saška me početkom aprila spakovala i poslala za Taipei. 

• Oooo-paaaa … Ideš za Aziju, Aziju :) ….??? Kad se vraćas?
• Pa, sledeće nedjelje, odgovorila sam kratko na pitanje kolege. 

Kada smo uspjele da se čekiramo za let Beč-Taipei, gejt je već bio preplavljen internacionalnom grupom putnika: 

• Ko će ove ljude potrpati u avion? Može li ih biti 300? 
• Ako ne i 500 – pokušavale smo odokativno da ocijenimo grupu. 
• Šta misliš, koliko kiseonika treba da se opsluži ovaj narod? 
• Nemoj to da mi pričaš, treba da letimo 12h.

Da zlo bude gore, let je trajao gotovo 13h, a simulator letjenja je jedno vrijeme za mene vrlo uredno stajao na 9-om satu. 

Kada smo stigli u Taipei, bilo je jutro i veselih 25 stepeni. Stameni beton je ograđivao sve javne površine, pa su i slike gradskog predgrađa bile poznate. Ređali su se jedan za drugim: Blok V na blok IX, hotel Teuta, pokojni Fjord, barski stambeni blokovi i nikšićki kvartovi – u kocku i trapez, pa onda visoko u nebo. Dobri, stari realsocijalizam uz ukrase brutalizma, na koje se naslanjaju redovi debelih gradskih krošnji i palmi.  

Sedam sati u životu nam se pojelo preko noći, a domovina je u svakom smislu kasnila za suncem. Moj utisak da u Taipeiju završimo sve obaveze dok se u Podgorici popije tek prva kafa me nije napuštao do samog povratka. Međutim, najbolji i najvažniji utisak o toj zemlji su ljudi, hrana i osjećaj da javne institucije imaju viziju o edukaciji i zapošljavanju mladih ljudi. 

Organizacija kompletnog putovanja je bila besprekorna. Ne znam ni sama kako je grupi iz Instituta za informacionu industriju pošlo za rukom da uklope edukativne, poslovne i zabavne aktivnosti tokom trodnevne posjete koja je obuhvatala obilaženje: 

• Ministarstva rada, Agencije za razvoj radne snage;
• Ministarstva obrazovanja;
• Instituta za informacionu industriju;
• Univerziteta Hungkuang;  
• Kai – Ping kulinarske škole; 
• Yinsh Precision Industrial kompanije; 
• Hamastar kompanije.

Sve u svemu, Gabi, Terry, Jeffrey i Alfred iz Insistuta su Olju i mene pronašli za šankom hotelskog kafea, kako čekamo ostatak delegacije da nam se pridruži u obilasku čuvenog Night Market-a koji je oličenje pravog lokalnog gasto-preduzetničkog haosa. Ekipu iz organizacije su činili topli, predivni ljudi, različitih godina i obrazovanja. Bili su vrlo otvoreni da nam objasne gdje smo zapravo došli i šta bi bilo dobro vidjeti, probati i razumjeti. Karaoke bus koji nas je prevozio sa jedne tačke na drugu tokom dana, ukusni obroci i sjajni restorani su obično bili mjesta gdje smo ih maltretirali do padanja sa našim pitanjima: 

• A recite mi, kako da pitam to? Evo recimo: jesmo li mi vama svi isti, kao što ste vi nama? 
• Pa, ne znam. Recimo, raspoznajemo npr. Šveđane, ili Špance – to je nekako jasno; 
• A Jeffrey, kako to da imate svi zapadnjačka imena? Možeš li da uzmeš bilo koje, evo na primjer, neko naše? 
• Može naravno, kako bi se zvao kod vas? 
• Hm, može Đuro? 
• Đuro? Tako se kaže? Ok, super. Sad ću javiti prijateljima da je to moje novo ime :)

Lista aktivnosti je bila dobro osmišljena i interesantna za sve učesnike iz regiona koji su dolazili iz javnih i obrazovnih institucija, trening centara i NVO-a. CIlj je bio upoznati se sa tajvanskim odnosom prema stručnom obrazovanju i treningu dodatnih vještina koji se uklapaju u industrijske potrebe zemlje. Već nakon prvog dana, situacija je bila jasna: došli smo u zemlju koja ima komplikovanu istoriju, delikatnu politiku, nepostojeće diplomatske odnose, ali zato ima vrlo jasnu:

• Viziju javnih institucija u pogledu obrazovanja i zapošljavanja (kakvo je trenutno stanje, čemu teže, kako testiraju, šta su im dalji planovi); 
• Razvijenu saradnju javnih i privatnih tijela (različiti oblici organizovanja zajedničkih foruma: agencije, udruženja, instituti);
• Politiku finansiranja stručnih programa i trening centara koji odgovaraju potrebama domaće industrije;  

Pomislila bih da je to najintuitivnija strategija razvoja obrazovno-radnog sistema bilo koje zemlje, da nisam informisana o domaćim prilikama ili da nemam naročit pregled praksi iz regiona. Bez obzira na stepen razvoja, povezanost institucija i industrije u manjoj ili većoj mjeri predstavlja jedan nedovršen proces bez izuzetka u svim zapadno-balkanskim zemljama. 

Iz primjera naše prakse imamo čest slučaj da kadrovske potrebe u smislu znanja i sposobnosti ne mogu da ispune svršeni studenti, što dovodi firmu do razmišljanja o ulaganju u obrazovne programe, koji se sprovode na bazi dobre volje, ličnih iskustava i po “najbolje što mi možemo” principu. Da li to nama stvara rezultate? Itekako. 

Program Velike zimske IT prakse je dobar primjer za to, budući da simulira radnu atmosferu za 21 praktikanta u trajanju od 6 mjeseci. Što će nama to, to ja sebe pitam svakog dana. Bolje je pitanje kako mi to radimo, koliko tačno ulažemo vremena, prostora i novca, kakve rezultate očekujemo i je li, pobogu, to uopšte legalno?

Nije. U ovoj zemlji nije. Radnu praksu ne prepoznaje domaće zakonodavstvo. 

Tajvanski obrazovni i digitalni centri su bili dobra prilika da provjerimo to što mi već neko vrijeme kuvamo u Podgorici. Razumijevanje njihove strukture rada i rezultata kao proizvoda istog, vratili su mi malo povjerenja u to da smo kao kompanija zaista na dobrom putu i da ovo što radimo ima dalekosežnije posljedice od onih koje ja mogu da domaštam. Njihov način rada se oslanja na nekoliko ključnih stavki: 

• Privatni sektor prepoznaje komercijalni interes u odnosu sa javnim institucijama; 
• Javne institucije prate razvoj industrije i rade na smanjenju razlike između obrazovanja i zapošljavanja;
• Prakse su preduslov za rad, a one podrazumijevaju; 
• Konsolidovano okruženje – obezbijediti adekvatnu opremu i okruženje za rad; 
• Testiranje i standardizacija znanja i vještina; Postojanje sertifikata za poznavanje vještina koje prepoznaje i usvaja država; 
• Projektno orjentisana metodologija rada; 
• Budžet – sufinansiranje i/ili sprovođenje programa od strane države; 
• Kreiranje široke mreže alumnista i održavanje komunikacije zarad razmjene iskustava.

Sjećam se da sam sjedjela u sali Ministarstva obrazovanja i nakon panel diskusije zapisivala panično sitnim slovima: 

• Mi nemamo vizije!
• Mi nemamo predvidljivosti!
• Mladi ljudi nemaju povjerenje u to da uopšte imaju prilku da ostvare karijeru!
• Šta mi možemo da uradimo zajedno? 

Bilo mi je drago da čujem da su iskustva delegacije bila donekle slična. Svi su se na kraju pitali isto, gledajući u EBRD kao u budući forum okupljanja regionalnih zemalja za pitanja obrazovnih politika. Ono što je bila naša odgovornost je da nastavimo da radimo “najbolje što možemo” i pokušamo da održimo kontakt jedni sa drugima. 

Kada sve uzmem u obzir: vremenske razlike, ljude, vizije, suvenire i sve one divne ljude koje sam upoznala, čini mi se da nisam nikad bila na boljem putovanju.  
Kada sam odlazila, drago mi je što sam ugrabila da direktoru Instituta, gdin-u Stanely-u kažem da radi sa baš kul ljudima i da su odradili odličan posao. 

I na kraju, problem sa ovom zemljom je što možeš komotno da slušaš Simply red, potom Valentina (Boškovića) i neki crnjak od Svemirka odmah nakon toga, a da sve to radi i ima nekog smisla. Mislim da me dotuklo to što sam mogla da nosim majicu od svog lokalnog jedriličarskog tima, a da se i dalje osjećam komotno.

Za mene je to značilo da se sasvim lako može živjeti u gradu koji je u stanju da uklopi nekih sto svjetova različitosti i da bi   bilo super pokupiti nekad stvari i doći ponovo do Night Marketa na pržena jaja od prepelice i tofu sir. Taipei, do nekog skorog viđenja! :) 

Četvrtak, naizgled kao i svaki drugi, ali je ovaj ipak bio poseban. Ukoliko niste znali zadnji četvrtak u mjesecu aprilu se obilježava kao međunarodni dan djevojčica u ICT-u. 

Treću godinu zaredom, u organizaciji Privredne komore Crne Gore Bild Studio posjećuje neku od podgoričkih osnovnih škola. Cilj ovih posjeta jeste da informišemo i edukujemo djevojčice koje su to prednosti ICT profesija. Ove godine smo posjetili deveti razred OŠ “Sutjeska”. 

Kako bi predavanje bilo interesantnije tokom prvog dijela časa smo kroz primjer naše agencije pokušali djevojčicama da približimo šta je to čime se naše djevojke bave i koje su prednosti rada u IT industriji. Govorili smo o različitim pozicijama koje pokrivamo, ali i obrazovanju i fakultetima koje su prethodile ovim pozicijama.

Ono što je djevojčicama posebno privuklo pažnju jeste da čak 50% djevojaka koje rade u našoj firmi nemaju diplomu iz informacionih tehnologija, ali smo uz želju i pravo usmjerenje i u IT-ju uspjele pronaći svoje mjesto pod Suncem. :)

Tokom druge polovine časa, koleginice Amra Jukić i Jovana Đurović su pokazale djevojčicama kako se uz pomoć intuitivne platforme za veoma kratko vrijeme može kreirati sajt njihovog odjeljenja. Djevojčice su bile oduševljene saznanjem da jedino što Google platforma zahtjeva  za kreiranje sajta jeste Gmail adresa.

Kako je 9. razred na neki način prekretnica u obrazovanju svakog djeteta, za kraj vam moram otkriti da smo “suptilno” htjele ukazati djevojčicama da još jednom razmisle o svom daljem usmjeravanju ili budućoj profesiji. Ukoliko je makar jedna od njih dvadeset nakon današnjeg dana pošla kući razmišljajući o tome kako bi joj titula developer-a stajala uz ime, naše predavanje je bilo uspješno. 

P.S. Lijepo je ostvariti svoj san iz djetinjstva da budeš profesor, pa makar i na  dan. ;)

U srijedu 17.04. prisustvovali smo seminaru “Vještine Prezentacije” koji je organizovala Privredna komora Crne Gore u saradnji sa kompanijom ID Faktor. 
Predavač ovog seminara bila je Ivana Malović, vlasnica kompanije, biznis trener i coach. 

S nestrpljenjem smo iščekivali predavanje koje će nas navesti da s lakoćom savladaju vještinu govorništva. Andrea Tanović, HR assistant, Tijana Ostojić, SEO content writer, Vladimir Zenović, copywriter  i naravno naši UX praktikanti: Melanija Ostojić, Valentina Kašćelan, Bojana Rajković i Nikola Topalović, srijedu su rezervisali za unaprijedjenje onih “mekanih” poslovnih vještina. :)

Prezentacija i javni govor su dio svakodnevnice, stoga su vještine prezentacije nešto što je veoma važno razvijati  pored svakodnevnih poslova koje obavljamo. 
Slušajući o neophodnosti pripreme pred važan sastanak ili prezentaciju, naročito smo se pronašli mi koji patimo od tzv. “treme pred javni nastup”. 

Ivana nam je skrenula pažnju na neophodnost vjere u ono što radimo, jer na nesvjesnom nivou tokom razgovora šaljemo signale sagovorniku, bilo to putem tona glasa ili držanja našeg tijela.
Zato, nije važno šta kažemo, već način na koji govorimo. Istakavši to kao jedan od ključnih faktora uspješne prezentacije, Ivana nam je postavila i jedno pitanje koje često čujemo i isto tako često smatramo nevažnim. Da li volimo svoj posao? 

Kroz cjelodnevno predavanje diskretno se provlačila riječ “ljubav”, jer ona je razlog zašto nešto radimo. Kada volimo svoj posao mi imamo viši cilj i vjerujemo u ono što radimo i time energiju povjerenja prenosimo na sagovornika.  

Koliko god se odupirali prezentaciji i javnom govoru, Ivana nam je navodila mnogo primjera gdje nesvjesno komuniciramo i prezentujemo nešto našim kolegama i klijentima.

Voljeti svoj posao, odrediti ciljeve i pokrenuti se jeste glavni zaključak ovog predavanja. 

Mi smo se pokrenuli. :)

Ivana hvala još jednom na predivnom predavanju.
Pozdrav od ekipe iz Bilda! :) 

Da li ima potrebe za još jednim uvodom u važnost SEO optimizacije?
Da skratimo, jer ko još ima vremena za dugačke uvode, zato 3,4, sad:
5 korisnih savjeta i čega se kloniti: 

#1 Targetirajte dugačke ključne riječi

Prilikom istraživanja ključnih riječi spazićete jednu koja je naizgled pogodna za vaš proizvod ili uslugu. Ali prije svega, zapitajte se koliko je ta riječ isplativa za sam plasman vašeg proizvoda ili usluge. Pretraživači su preplavljeni sajtovima koji se rangiraju naspram jedne ključne riječi. Ovdje je konkurencija jaka, a uspjeh nije zagarantovan.  Stoga, odvažite se i tražite ključne riječi koje obično imaju nizak opseg pretrage, nisku konkurentnost i koje su visoko tražene kod potencijalnih korisnika. 

#2 Mobilna-optimizacija

Nije tajna da u potrazi za informacijama posežemo za mobilnim telefonima i veoma brzo i jednostavno istražujemo ono što nas interesuje na različitim dostupnim pretraživačima. Možda zbog pristupačnosti smart telefona, ili njegovih brojnih pogodnosti, mobilna pretraga je nadmašila njenu desktop verziju.
Zbog toga, Google je još od 2016.  svoj algoritam podredio mobilnoj pretrazi. Možemo u nedogled da nabrajamo razloge zbog kojih biste  posjetiocima vašeg sajta obezbijedili optimizovano iskustvo sa mobilnog telefona, ali daćemo vam  jedan od ključnih razloga: 58% prometa na internetu ostvareno je preko mobilnog uređaja.  

#3 Vodite računa o izgledu URL-a

Ukoliko vaš URL krase “?” “_” ovo znači imate dinamičan URL. U današnjem svijetu dinamika najčešće ima pozitivnu konotaciju. Međutim kada je u pitanju SEO, parametri koji nisu opisnog karaktera, nisu prilagođeni vašem korisniku i njih treba izbjegavati. Opisni URL koji sadrži ključne riječi daje veću šansu za bolje rangiranje vaše stranice.

#4 Neka vaš vizuelni sadržaj prati alt text

Dok pretraživači ne mogu da ‘čitaju’ sadržaj slika, alt oznake (poznate kao i “alternativne oznake”) pomažu pretraživačima da razumiju šta vaše slike prikazuju. Najbolja praksa je da se pomoću ključnih riječi kreira alt tekst za svaku sliku, kako bi pretraživač adekvatnije razumio sadržaj vaših stranica i bolje pozicionirao vaš sajt na pretraživačima. 

#5  Pisanje Bloga

Pisanje bloga je idealan način da pokažete vaše stručno znanje, podstaknete ljude da uđu na vaš sajt i postanu korisnici vaših usluga. Sa SEO stanovišta pisanje bloga je nešto što je neizbježno i ključno ukoliko želite da vaš sajt drži dobru poziciju na pretraživaču. 

#1 Gomilanje ključnih riječi

Poznato nam je da nemate vremena, nestrpljivi ste i želite da vidite konkretne rezultate što je prije moguće. Međutim gledano sa SEO aspekta, potrebno je određeno vrijeme, kontinuitet i disciplina. 
Ne preporučujemo unošenje ključnih riječi koje nisu relevantne za vašu veb stranicu i/ ili u sklopu jednog teksta koristite iste ključne riječi više puta. SEO ne pada na brza rješenja i trikove i možete izazvati kontra efekat. Stoga bez plana i studiozne analize ne treba kretati u optimizaciju veb sajta.

#2 Dupli meta opisi

Pretraživači očekuju orginalnost. Kada su u pitanju meta opisi, bolje je nemati ih uopšte nego se koristiti onim “sto puta viđenim”. Dupli meta opisi vam nikako ne idu u prilog.

#3 Dugački naslovi

Jeste, svaka stranica treba da ima jedinstvene naslove sa orginalnim ključnim riječima, ali to ne znači da treba da pišete romane. Naslovi koji su duži od 70 karaktera nisu baš privlačni pretraživačima. S druge strane nemojte ni biti škrti na riječima, jer nepotpuni naslovi takođe nisu na dobrom glasu. Naš savijet je da nađete zlatnu sredinu. 

#4 Isti naslovi za različite sadržaje

Naslov stranice ili teksta je jedan od najvažnijih elemenata optimizacije sadržaja. Ovo je takođe i pokazatelj relevantnost, jer govori o suštini sadržaja stranice. Naravno, bitno je da naslov uključuje odabranu ključnu riječ. 
Stranice sa dupliranim naslovima imaju manju šansu da se visoko rangiraju. Štaviše, pretraživač može zanemariti ostale stranice sa istim naslovom, i iste ne prikazivati u rezultatima pretrage. 

#5 Slomljene slike

Kao prvo, “slomljene slike” ili slike koje se ne prikazuju, su nešto što će posjetioce vašeg sajta da odbije i prije nego što su pogledali sadržaj stranice. Drugo, ‘slomljene slike’ mogu ometati skeniranje i indeksiranje sajta od strane Google bot-a, jer ne daju potpune informacije o stranici. Pored ovoga, ‘slomljene slike’, remete i korisničko iskustvo, te samim tim doprinose nezadovoljstvu korisnika i njihovom odlasku sa vašeg sajta.

Iz priloženog možete vidjeti zašto  SEO  ne voli kampanjce, već kontinuitet i posvećenost. 
Da budemo slikoviti, ukoliko automobil samo kupite i ne vodite ga na servis i popravke znate šta sleduje. 
Ovo isto važi i za sajt, dakle vođenje blogova, prave riječi na pravim mjestima, dobro optimizovan sadržaj i tehnički parametri doprinjeće tome da vaša veb stranica ima bolju poziciju na pretraživačima. 

Nismo automehaničari, ali sajtovi na kojima radimo jesu na samom vrhu rezultata pretrage. 
Da skratimo uvod u prodaju, kontaktirajte nas. 

Sa januarom i Velikom zimskom IT praksom, došli smo i mi. Pet ljutih gusara, željni promjene, znanja, drugačijeg načina razmišljanja, novog iskustva, spremni na rad i odricanja.

Zašto smo se prijavili?
Čini se da dijelimo iste razloge. Bild Studio je uspio da izgradi imidž uspješne kompanije sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti informacionih tehnologija i dizajna. Takođe se ističe kao društveno odgovorna kompanija o čemu svjedoče nagrade koje je tokom godina dobijala u oblasti brige o zaposlenima, zajednici i unapređenju studentskog standarda. Uzevši u obzir i preporuke koje smo dobijali od neposrednog okruženja, nije bilo mjesta daljim nedoumicama.

Različiti, a sa istim ciljem, kupili smo kartu u jednom smjeru i čekirali se za let – Veliku zimsku praksu u oblasti UX dizajna. Željeli smo probati nešto novo, puno izazova, što podstiče kreativnost, a za šta nema formalnog obrazovanja u Crnoj Gori. I tako smo krenuli.

Šta je to što mi učimo?
 ​​​
Inicijalno smo se upoznali sa pojmom i značajem UX dizajna. Vremenom, naša svakodnevnica postali su wireframe-ovi, prototip-ovi, mockup-ovi, konstantna istraživanja, stručna literatura, novi ljudi (i dvije mačke).

Činjenica da dobar dizajn ne može i ne smije počivati isključivo na vizuelnom aspektu proizvoda, sama po sebi ukazuje na važnost korisničkog iskustva. Ono čime se UX u svojoj osnovi bavi jeste kako osigurati najbolje i najlakše korišćenje određenog proizvoda.

U eri tehnoloških dostignuća, kada je izvodljivo gotovo sve što se može zamisliti, u prvom planu je lakoća korišćenja. Posao UX dizajnera ne iziskuje samo da razmišlja dvojako, kao kreator i kao korisnik, već da je upoznat i sa izvodljivošću sopstvenog rješenja. Imajući to u vidu, naši mentori izlaze van okvira samog UX dizajna i pružaju nam kompletnu sliku proizvodnog procesa. U nastavku teksta možete vidjeti na čemu smo radili tokom dosadašnje prakse. Tu su user flow dijagrami, dijagrami za pravljenje baze podataka, kao  i rad na konkretnim projektima.

Naši mentori
 
Pored primarnog fokusa koji se odnosi na UX dizajn, mentori se trude da na nas prenesu i sistem vrijednosti koji godinama baštine. Rad, posvećenost, disciplina, timski rad, humanitarne akcije, ono su što rad u ovoj kompaniji čini neprocjenjivim iskustvom.

Zamolili smo i njih da nam prenesu svoje utiske.

Tarik: “UX je kao oblast veoma zahtjevna i da bi UX dizajner radio bilo kakav projekat na profesionalan način neophodno je ozbiljno znanje i iskustvo iz dizajna, tehnologije, marketinga, psihologije korisnika, poznavanja proizvoda, biznis procesa i konkurencije.
Znajući to, u početku sam imao problem kako pristupiti praktikantima, kako napraviti sistematičan plan iz kog će moći da kontinuirano uče, a da pritom razumiju suštinu našeg posla, i najbitnije od svega da razmišljaju kao UX dizajneri.
Dodatni izazov je da ih u tom procesu ne uplašimo sa količinom informacija i znanja koje su neophodne za obavljanje ove pozicije, već da im to bude dodatna motivacija.”

Danko: “Dva glavna cilja prakse, za mene kao mentora, su da praktikanti budu inspirisani i da nauče da razmišljaju kao dizajneri. Ne znam kako nam ide kod prvog (to će praktikanti sami procijeniti), ali za drugi smo na pravom putu.”
 
Tarik: “U prvom mjesecu prakse i nije išlo kakva su bila očekivanja, kako sa naše mentorske strane, tako i sa strane praktikanata. Imao sam utisak da ili mi ne radimo posao dobro kao mentori ili da praktikantima ide jako sporo.
Međutim sad, već poslije dva mjeseca, kad se znanje sleglo, gotovo sam uvjeren da ce apsolutno svi praktikanti koji pohađaju praksu posle šest mjeseci izaći sa znanjem, koje će im biti dovoljno da ovu poziciju obavljaju na pristojnom nivou.
Ono čime sam pozitivno iznenađen je to što su praktikanti postali pravi tim, druže se, poštuju međusobno, pomažu se i pokrivaju, prenose znanje jedni drugima. To je stvar na koju sam kao jedan od mentora najviše ponosan i to me dodatno motiviše da znanje prenosimo bolje i kvalitetnije.”
 

Naši utisci

Nakon dva mjeseca prakse, promjene su evidentne. Kao što kaže Melanija, UX nas tjera da razmišljamo na drugačiji način. Osim toga, unapređujemo radne navike, organizaciju vremena, utvrđivanje prioriteta, a tu je i timski rad u kojem svi bez izuzetka uživamo.

Nikola: “Svakog dana prevazilazimo nove izazove, učimo nešto novo (čak i van okvira UX-a), i radimo punom parom. Nakon radnog dana provedenog u Bildu, kod kuće nas čeka domaći zadatak i dalje izučavanje UX-a, jer Tarik i Danko ne spavaju. No, drugačije ne bih ni htio. Za mene je ovo jedno dragocjeno radno (a i životno) iskustvo koje se teško može steći na fakultetu, a uz to je i više nego zabavno.”

Melanija: “Naučila sam daleko više nego što sam i mogla očekivati kada je praksa počela. Kolektiv se sastoji od mladih ljudi koji žele da stiču nova znanja, spremni su da pomognu i usmjere nas. Po prvi put sam se susrela sa radnom atmosferom koja me tjera da napredujem i radim na usavršavanju.”

Nina: “Ono što ovu praksu čini drugačijom jeste spoj nas koji želimo da naučimo što više i naših mentora koji su tu da nam prenesu znanje u potpunosti.”

Valentina: “Sva očekivanja su prevaziđena već na samom početku, zahvaljujući mentorima i kolegama koji su uvek tu da nesebično pomognu oko svakog problema. Dinamičan i nimalo dosadan tempo, kao i posvećenost mentora omogućili su nam da već poslije dva mjeseca napravimo napredak kakav mislim da niko od nas nije očekivao.”

Bojana: “Svako je različit, i u tome smo svi isti. Za mene su otkriće ljudi koje sam upoznala. Kako kolege praktikanti koji zaista opravdavaju svoje mjesto u timu, tako i mentori koji nas nesebično usmjeravaju, čak i u oblastima koje se ne tiču isključivo UX dizajna. Praksa je izuzetno dobro organizovana. Uz svakodnevan rad, domaće zadatke, razmjene znanja i rad na konkretnim projektima rezultat ne može izostati.”

 Upoznali smo vas sa našim dosadašnjim radom, motivima i razlozima zašto je Bild Studio opravdao naša očekivanja. Nadamo se da je očiglednokoliko smo zadovoljni i istrajni u namjeri da postanemo odlični UX dizajneri.

Ostanite uz nas, javljamo se opet za par mjeseci da vam pokažemo da zaista možemo bolje i više!