Project Manager ili Scrum Master? Da se Jesenjin nalazi u ovom vremenu, u mojim starkama, možda bi samo rekao Ko sam, šta sam, ja sam samo sanjar…projektnog menadžementa?

Ali kako nije, a i da ni ja ni vi ne bi previše sanjali i razmišljali, pisaću vam o Certified Agile Scrum Masters kursu, koji nam je držala Jasmina Nikolić, CEO i Co-Founder Agile Humans organizacije, a koji je, rekla bih, osim donešenog znanja, otklonio i mnoge nedoumice.

Krenimo od definicije – Šta je to Scrum?

Po definiciji, Scrum je lagani okvir koji pomaže ljudima, timovima i organizacijama da generišu vrijednost kroz prilagođavanje složenim problemima.

Scrum je najjednostavnije rečeno agilni način razmišljanja, sistem principa, vrijednosti, koji su primjereni brzim promjenama i brzom vremenu u kome savremeni biznisi posluju.

Scrum kao način funkcionisanja timova, se zapravo oslanja na odgovornost pojedinaca, sa svim njihovim kompleksno definisanim ulogama, gdje individue, kao jako bitne jedinke ipak čine mali, ali kompaktan tim sa svim njegovim sinergetskim efektima.

Postoji osnovnih 12 principa Scrum-a, na kojima se zasniva cijela metodologija, i koji se posmatraju kao osnovni putokaz u Scrum svijetu. Iste možete naći i analizirati na linku, ali ako želimo ući u samu srž ove metodologije, manifest Scrum-a sadržan je u 4 osnovne stavke:

  • Pojedinci i interakcije su iznad procesa i alata
  • Radni softver je iznad sveobuhvatne, iscrpne dokumentacije
  • Saradnja kupaca je bitnija od pregovaranja o ugovoru
  • Odgovor na iznenadne promjene je iznad slijepog praćenja zacrtanog planom

Šta ovo sve znači? Ako pitate jednog ušuškanog menadžera, starog kova, koji ni ne želi da razmišlja o tome da agilno poslovanje postoji, a kamoli da ga počne primjenjivati, rekao bi vam da su ove 4 tvrdnje nemoguća misija i da je to nešto što nikako ne može biti tačno.

Generalni problem svih “tradicionalnih” škola menadžmenta je što nisu shvatale značaj promjena, i to onih koje se dešavaju sad i odmah i u toku samog procesa, a to je nešto na šta se Scrum kao metodologija primarno oslanja.

Idemo dalje na Scrum vrijednosti

Već sam pomenula da se sva pažnja stavlja na pojedinca, njegove osobine, njegove definisane uloge i na to kako individua doprinosi timu, jer se i lične vrijednosti članova prenose na sam tim.

Osnova Scruma je zapravo u tome da je važan pojedinac kao član tima i njegovo djelovanje Međutim, da bi mogli pričati o pojedincima kao članovima tima, moramo pomenuti i koje su to ključne virjednosti koje individue unutar malog Scrum tima treba da imaju:

  • Otvorenost – članovi tima i svih zainteresovanih strana – moraju biti otvorene po pitanju posla i svih izazova u toku rada na projektu
  • Poštovanje – svi članovi poštuju kako nezavisnost, tako i sposobnost svih individua u timu
  • Posvećenost – sve individue moraju imati posvećenost ostvarenju ciljeva Scrum tima
  • Fokus – svi članovi tima moraju biti posvećeni radu i cilju Scrum tima
  • Hrabrost – koja kao najbitnija osobina govori da svi članovi tima moraju imati hrabrost da urade prave stvari i da rade na teškim problemima

Na Jasminino pitanje od koje bi od ovih pet vrijednosti najviše zazirali, kao neko ko tek počinje da grebe znanje o agilnim metodologijama rekla sam: Najviše me je strah hrabrosti.

Nakon par minuta smijanja mojoj nespretno konsturisanoj izjavi, Jasmina je rekla da je to možda i nešto najbolje što je čula u posljednje vrijeme na svojim treninzima (nije da se hvalim :)).

Ne, nije bilo pogrešno i ne, nije suprotno nečemu što se Scrum zove, jer hrabrost nije nemanje straha, već naprotiv imanje i prevazilaženje istog, kroz poštovanje svih postulata Scrum metodologije.

Šta sve radi Scrum Master, kao glavna karika Scrum tima?

  • Promoviše i podržava Scrum tako što pomaže svima da razumiju Scrum teoriju, prakse, pravila i vrijednosti
  • Stara se o tome da tim bude u potpunosti funkcionalan i produktivan
  • Uklanja prepreke, povećava transparentnost i širi adaptivnu kulturu
  • Omogućava blisku saradnju svih uloga i funkcija
  • Zakazuje i poziva na ceremonije (dobro poznate timske sastanke), facilitira sve ceremonije u Scrumu
  • Štiti tim od spoljnjih smetnji

Koje su onda razlike u vrstama Scrum Mastera?

  • Facilitator – Svrha facilitacije joj je da olakša neki proces i da napravi adekvatne smjernice za svoj tim (onaj koji savetuje, ohrabruje, obezbeđuje podršku)
  • Mentor – njegova svrha jeste sasvim jasna – da daje direktne savjete
  • Teaching – da prenosi svoje Scrum znanje
  • Coaching – da postavlja pitanja, ne daje odgovore nego pomaže članovima tima da sami izvuku odgovore, takozvana ko-aktivna uloga

Scrum role ili uloge

No da bi fino potkovali ovu teoriju, vratimo se i definisanju Scrum rola. U Scrum timu, koji broji najviše 10 članova, postoje svega 3 role:

  • Scrum Master – osoba koja u potpunosti vlada Scrum metodologijom i prenosi je na sve članove tima, uz poštovanje svih principa
  • Product owner– Osoba koju možemo posmatrati kao vlasnika odluka. Najčešće se nalazi sa strane klijenta i on je zadužen da iskomunicira šta je to što proizvod treba da donese i kako treba da izgleda. Ujedno on upravlja svim stakeholder-ima
  • Developers team members– Developeri, dizajneri, sistem arhitekte, ko god da radi na izradi proizvoda i ostvarenju glavnog Scrum cilja

Ok, ako se Scrum tim dijeli na svega tri uloge, otvorilo se i pitanje pa šta je onda titula konvencionalno nazvana – Project Manager?

Po definiciji Scruma Project Manager zapravo pokriva 2 funkcije i to – Product Ownera Scrum Mastera – što znači da pokriva kako komunikaciju sa klijentom, tako i sa timom i nosi se sa svim odlukama i posljedicama tih odluka.

Da li je onda ovo prevaziđen model vođenja projekata? Svakako da jeste, jer Project Manager nikada ne može biti do srži upoznat sa interesima svih stejkholder-a kao Product Owner sa jedne strane, a ni pored svih obaveza potpuno posvećen timu kao Scrum Master sa druge strane. Agilni način poslovanja i sporo, gotovo nepostojano prilagođavanje nikako ne idu ruku pod ruku, a reklo bi se da će agilni način razmišljanja i djelovanja postati osnova svakog uspješnog projekta.

Pa gdje je onda Bild u cijeloj Scrum priči?

Sa davno usvojenim saznanjem da veći dio naših klijenata (čitajte gotovo nijedan) sa svoje strane nema jasno definisanog Product Owner-a, pomislila sam, pa mi nećemo moći da koristimo agilnu Scrum metodologiju.

Ali opet sam se prevarila. Zašto? Iako se agile Scrum metodologija zasniva na dobro utvrđenim  pravilima, modelma i prinicpima, Scrum u svom potpunom izvornom obliku u praksi zapravo i ne postoji. Ali zato postoji nemali broj modela koji uspješno funkcionišu, u svom hibridnom obliku. Jedan od najzanimljivijih primjera agilnog hibrida jeste Spotify hibridni model, koji je najbolji primjer kako se iz Scrum metodologije mogu izvući najbolje stvari i prilagoditi strukturi organizacije, ukoliko je volja za agilnom promjenom zaista pristutna.

Šta nas onda čeka u nastavku? Dalja agilizacija i hibridizacija svega onoga što trenutno postoji, primjena prikupljenog znanja i na kraju i odgovor na pitanje sa početka: Da, hoću da postanem Scrum Master.

Ova priča ne bi bila ni upola dobra ukoliko bih zaboravio da pomenem i sve Bildove samuraje koji su bili na obuci:

Dženita KarovićNino ŠuntićMilica BrkuljanAmra Jukić.

2020. je bila toliko kompleksna da je teško dati joj neki epitet. Spriječeni smo da proslavimo jubilarni 10-ti rođendan, a diskont nam je svakako poslao pik-apa i fakturu, tako da… Da se ne baci. Rad od kuće je postao dosadan. Falilo nam je druženja (fali nam i dalje). Sve u svemu, 2020. je bila tužna godina za mnoge. Za Bild Studio, u poslovnom smislu, bila je više nego OK.

Trend rasta je nastavljen, uprkos svemu. U momentu izbijanja pandemije, bilo nas je 75. Do kraja 2021. biće nas preko 100. 

Otvaranje novih tržišta

Od osnivanja i petljanja oko vebsajtova i veb dizajna, Bild Studio je prošao kroz nekoliko metamorfoza. Na koncu prve decenije poslovanja, profilisali smo se kao Software development kompanija, koja sarađuje sa partnerima širom Evrope. Do sada su nas zavoljeli uglavnom u DACH regionu i zemljama Beneluksa.

2020. svijet je stao, ali ne i naš Business development tim, pa smo proširili opseg djelovanja i unaprijedili korpus usluga. 

Finska

Sve je počelo sa e-learning platformom – Funzi. Funzi koristi kompleksnu mobilnu tehnologiju, kako bi učenje učinio zabavnim u bilo koje doba i bilo gdje na planeti. Kursevi su optimizovani za lak sistem praćenja gradiva. Do toga se došlo upotrebom unikatne mobilne pedagogije i naučno dokazanih metoda učenja. Kako bi odstupili od konvencionalnog “školovanja”, korisnici na raspolaganju imaju učenje u porcijama, kvizove, rokovi ne postoje, tako da ritam učenja zavisi isključivo od učenika. 

Funzi – e-learning platforma

Tech detalji:

  • Jezici: JavaScript
  • Front-End Developer: JavaScript
  • Back-End Developer: MongoDB, NodeJS
  • Projektni Menadžment: Atlassian Jira, Confluence, Notion, Slack

Poljska

Talent Alpha iz Krakova je SaaS za otkrivanje tehnološkog kadra. U skladu sa rastućim poslovnim apetitima, kompaniji je bio neophodan redizajn sajta i to u rekordnom roku. Naš zadatak je bio vezan za razvoj, testiranje i produkciju. Koristili smo custom WordPress temu sa Gutenberg live editor mogućnostima. Bootstrap sa svim SASS modulima korišćen je u domenu CSS framework-a. Nekoliko neprospavanih dana kasnije, drugari iz Talent Alpha mogli su na miru da uživaju u velikoj korporativnoj proslavi, predstavljajući novi, redizajniran i unaprijeđen vebsajt.

Talent Alpha – razvoj vebsajta

Austrija

UNIQA Insurance Group AG je gigant sa kojim Bild Studio već godinama sarađuje širom Evrope. UNIQA Pure je digitalna platforma za osiguranje, koja ima za cilj bolje korisničko iskustvo na svega par klikova. Platforma trenutno nudi onlajn kupovinu i menadžment kućnih i putničkih polisa, sa planom proširenja portfolija u narednom periodu.

Uniqa Pure – razvoj prototipa

Domaći teren

2021. nastavljamo da radimo na novim funkcionalnostima za međunarodne teškaše, naše dugoročne partnere Telekom Crna Gora, u moru drugih… 

Telekom Crna Gora – custom rađen webshop

Rađanje naših proizvoda

U 2020. ušli smo sa velikim planovima i, kako bi to Ksenija rekla – sanjali avione i kamione. Međutim, nesigurnost koja se opravdano uvukla pod kožu učinila je da dobar dio klijenata udari jedno veliko ⏸. Da ne bi dozvolili panici da se uvuče u naše redove, morali smo reagovati *promptno i prerasporediti slobodne resurse.
*promptno – izraz koji se koristi na Linkedin-u i vjerovatno znači “brzo” prim.prev.

Dizajn sistem

Kreiranje rješenja na naš način iziskuje mnogo vremena, strpljenja i progresivnih ljudi. Kako bi skratili taj proces, odlučili smo da uspostavimo centralizovani sistem, koji će biti baza za sve naredne projekte. 

“Dizajn sistem je set smjernica, standarda, komponenti i pattern-a čijim kombinovanjem je moguće na standardizovan način pokriti veliki broj slučajeva upotrebe interfejsa i samim tim napraviti veliki broj Web aplikacija uz smanjenu potrebu za izradom custom rješenja.”

Danko Keković, kreator dizajn sistema

Dizajn sistem bi trebalo da ubrza razvojne i dizajn procese, kvalitet i konzistentnost finalnih proizvoda podigne na viši nivo, kao i da unaprijedi komunikaciju i rad unutar timova. Baza cijele operacije je Google Material Design System. Na kraju će najvjerovatnije biti open source alat, što znači da ćemo mnogim kolegama olakšati posao. 

Bild ERP

Bild ERP je naše čedo za unaprijeđenje poslovne prakse, automatizaciju internih procesa i standardizaciju znanja i radnih procedura. Razvija se po principu “design-driven” strateškog sistema razvoja kompanije, uz poštovanje najboljih UX&UI praksi. Plan je da ga testiramo ove godine, a zatim da iskoristimo 2022. i pokušamo da ga “unovčimo”. 

Takođe, već smo govorili o aplikaciji Mennoo

Mennoo – Mobile app

 Iza zavjese

Sve usluge na našem meniju podržane su snažnom mrežom komunikacije među timovima. Business development, finansije i HR konstantno razvijaju nove taktike kako bi procesi unutar kompanije bili besprekorni, kako bi se poštovali rokovi i finansijska konstrukcija.

Glavni cilj za 2021./2022. je zapošljavanje novih, visoko kvalifikovanih inženjera. Nikada prije nijesmo imali toliku potrebu za novim kolegama i testiranjem novih stvari, dok očekujemo da naš tim pređe magičnu brojku od 100 ljudi! Ali, o tome više u nadolazećem postu. 

“Daćeš mi malu gurmansku, urnebes, majonez i tucanu papriku.” Koliko puta ste izgovorili tu rečenicu? Ok, možda ne urnebes i tucana zajedno, ali opet… Poenta fast food-a je da u hodu zadovoljimo potrebu za hranom i nastavimo gdje smo stali sa poslom ili drugim dnevnim obavezama. A, gdje su u tome svemu prijatelji? Sa njima se na gurmansku ide poslije ponoći, da pokupi tekućine konzumirane prethodnih sati. I, sve je to u redu. Do jedne ure. 

Zdravi stilovi života trpe u modernom dobu, naročito u situaciji u kojoj se nalazimo. Pandemija COVID-19 učinila je da mijenjamo navike i da se prilagodimo. Radimo od kuće, naručujemo hranu, sa prijateljima smo prorijedili kontakte. A, kad malo bolje razmislimo, i ranije se nismo gledali previše. Jer – posao, obaveze. 

Sa svim tim informacijama na pameti, grupa mladih preduzetnika je učinila ono što je u opisu titule – preduzela. Marko Miročević i Bild Studio udružili su snage i kreirali novu aplikaciju koja se bavi gorepomenutim problemima. 

Predstavljamo vam: Mennoo – meet & eat.

Sad i odmah

Ponovo pitanje: koliko puta vam se desilo da u restoranu čekate na hranu, a jako ste gladni i žurite? Mennoo je inicijalno zamišljen kao odgovor na problematiku te vrste. Putem aplikacije moguće je zakazati obrok u omiljenom restoranu i hrana će vas čekati na stolu. Vruća! U svega nekoliko klikova odaberite lokaciju, obrok i vrijeme. Sistem će automatski u kalendar upisati termin i lokaciju. Notifikacija će stići 10-ak minuta ranije. I, voila.

Za zdrav stil života

Osim lakog i besprekornog sistema zakazivanja obroka u restoranu, Mennoo nudi i monitoring zdravih namirnica, odnosno – nutritivni kalkulator koji se bavi unosom kalorija. Ako pazite na liniju, ili ste na putu sagorijevanja viška naslaga nastalih zimus – Mennoo je vaš novi najbolji drug. 

Za druženje

Mennoo nije klasična food app, već brine i o vašem društvenom životu. Putem aplikacije moguće je pozvati kolege, prijatelje, babu, tetku, pa čak i roditelje da zajedno uživate u ručku ili večeri. I oni imaju opciju da izaberu zdrav obrok za sebe. A, ako ste baš toliko široke ruke – Mennoo vam pruža opciju da platite za sve. Dakle, ‘vatanje za račun i preprika za stolom su prošlost. Mennoo radi sve. Pritom, štedi vrijeme.


Za sve koji su osuđeni na junk food

Sve navedene funkcionalnosti nastale su iz promatranja fokus grupe. Mennoo je, prije svega, namijenjen ljudima koji “ne dižu glavu”, biznis-ženama i biznismenima, CEO-ima i svima kojima titula počinje na “C”. Naravno, namijenjen je i krvavim radnicima druge vrste, koji jednostavno nemaju vremena da se posvete zdravoj ishrani, kao ni da čekaju. U prosjeku, Mennoo na dnevnom nivou štedi oko 30 minuta po obroku. Malo li je? To vrijeme, na kraju, čovjek opet može posvetiti sebi prije nego se vrati radnim zadacima. 

Za ugostitelje

Na drugoj strani, ideja za Mennoo je proistekla i iz razgovora sa ugostiteljima. Ako mislite da je pripremanje hrane brz i lak proces, grdno ste se prevarili. Kuhinje su zatrpane porudžbinama, zbog čega i dolazi do čekanja. Na Mennoo način, restorateri rješavaju jedan bitan problem svog poslovanja. Pritom, menadžeri imaju opciju da unaprijede operativno planiranje i eliminišu mogućnost nepojavljivanja onih koji su rezervisali sto 15 dana unaprijed, posebno u situaciji poput one izazvane COVID-19. Mennoo utiče i na kvalitet hrane koju unosimo, jer pravo iz pećnice stiže na sto, bez stajanja, a takođe čuva i životnu sredinu. Pomislite samo na svu onu ambalažu koja završi u otpadu nakon dostave. 

Mennoo app je trenutno u fazi prototipa i kreatori su krenuli sa “šacovanjem” potencijalnih investitora, ali i samom promocijom brenda. 

Za početak je na platformi Bits&Pretzels i bori se da uđe među 8 najboljih, koji će imati priliku da predstave svoju viziju i dobiju finansiranje.

Ako zaradimo pare, obavezujemo se da putem Mennoo app platimo ručak. 

Bilo je to neke godine, ne sjećam se tačno koje. Znam samo da je bio neki “prelaz”, kako smo ga nazivali u to doba. Kiše su polako jenjavale, sunce preuzimalo primat, a u vazduhu se osjećao neki nemir. Znali smo da se nešto dešava, iako ničega nije bilo na vidiku. Neka nelagoda je treperila i pozivala na oprez. Danima smo osluškivali. Neki “odozgo” su nešto pričali. Oni “odozdo”, logično, slušali. Govorilo se o nevidljivom neprijatelju. Komšije su govorile o ratu. Mi smo se skupili i, u skladu sa situacijom, brzo organizovali, bez riječi. Onda… Čekanje.

Na prvi znak krize te duge godine (ispostaviće se da je duga i bolna) sklopljen je pakt. I oni iskusniji i oni sa malo staža su shvatili da nema druge i da u jednoj takvoj užasnoj situaciji moramo biti zajedno. U vremenima krize iz čovjeka, valjda, izađe ono što dugo potiskuje i na šta ne obraća pažnju – empatija, briga za drugoga i volja da se ide u pobjede. Jer, poraz jeste opcija. Ali, poprilično glupa, zar ne. 

Prećutno smo tog “prelaza” prevazišli razlike, postavili osnove, strategiju i čekali trenutak. Znali smo da do njega mora doći i da ćemo biti primorani da pribjegnemo radikalnim mjerama. Niko nije želio u rat. Prošle su godine od kada smo držali puške u rukama. Ali, rat je došao nama. 

Kao sa svakim “prelazom” i tog dana je bilo promjenljivo, tmurno. Sunce se krilo iza oblaka, ali takva vrsta svjetlosti nam je išla na ruku. Bar sam ja tako mislio. Krenuli smo laganim korakom iz svoje baze. Svi kao jedan. Ali, odmah iza ugla, sa jedne pravine: BAM!

  • _motorbreath je pao. _motorbreath je pao!

Tim je ostao bez najslabije karike. Neki su potajno razmišljali da je možda i bolje. Bolje da ne idu u boj sa takvom vrstom tereta. _motorbreath je bio “zelen”, novajlija, gušter. Primljen je u bratstvo opakih i iskusnih boraca, ali nije izdržao. Uprkos njegovoj želji da se dokaže. Ono što je smrt prvopalog donijela bila je određena doza inata i osvete. Vladimir Ilič Uljanov je čekao na istom mjestu gdje je krajičkom oka vidio svog saborca u ležećem, nepomičnom položaju. Mirnoj ruci starog kova nije trebalo dugo. BAM! Prvi protivnik je doživio sudbinu _motorbreath-a. Ulozi su ponovo jednaki. 

U tom momentu donešena je taktička odluka. Jedna ekipa će ići na lijevi bok da pokuša i odsiječe neprijatelja. Druga će pokušati po sredini ili “mid-u” kako smo to nazivali tada. 

Inače, nas su u tom trenutku nazivali teroristima. Mi smo njih zvali: protiv-teroristi. Više iz cinizma. Za nas su oni bili samo neki likovi, avatari, koje želimo da pregazimo. A ako to zvuči brutalno, potrebno je znati da su oni nama mislili još gore. Ovo je bila borba na nož – bukvalno i borba matematike, sa mnogo audio-komponenata. A, samo jedan će na kraju izaći kao pobjednik i pobrati “zvijezde”, dobiti unaprijeđnja, rank-ove itd. 

Ekipa – lijevo je laganim korakom zašla iza ugla i osluškivala pokrete protivnika. Iako su bili na otvorenom, imali su nekoliko pozicija za zaklon ukoliko ovi pokušaju iznenadni napad. Upravo to se i dogodilo. Meci na sve strane. Na našu sreću, uspjeli su da se zaštite na vrijeme. Zatim je na scenu stupio adut. Naša udarna snaga. 

  • Ne izlazite i čekajte moj znak. – rekao je Ranbo. 
  • Ali, možda treba da im “uletimo” kad se ne nadaju – odgovorio je Rendom. 

Phacelift je, u kladu sa svojom životnom mantrom, bio strpljiv i čekao konačnu odluku. Odlučili su se za prvu opciju.

Čim je paljba sa druge strane stala, Ranbo je promolio svoj AK47 i pokosio jednog. Kombinacija adrenalina i ključale krvi stvorila je hibridnu verziju plana A i B, pa su svi napustili svoje pozicije i udarili po obaraču. Krenule su i bombe… Polu-slijepi od “fleševa” Rendom i Phacelift uspjeli su da eliminišu još dvojicu. Ali, treći je dokopao Rendoma i povukao se. Visoka cijena je plaćena, ali je lijevi bok bio čist. Valjda na to misle kad kažu “sve u rok službe”.

Na drugoj strani bojišta, Vladimir Ilič Uljanov je, kao i u civilnom životu, preuzeo palicu i organizovao svoj tim. Pod konac – kako su nekad govorili stari. Pakito14SavopeckiGin&Juice i Struks su se grupisali kroz napuštene objekte i čekali upute. 

Plan je bio da se napravi trougao u koji bi neprijatelj upao. Zatim bi uslijedila kanonada sa svih strana. Ako to ne prođe, ideja je bila da se podijele u parove. A, ako i to ne bude uspjelo, jer je u ratu sve moguće, onda je bilo prosto: svak za sebe. Nakon dugog posta i neomirisane krvi, Vladimir Ilič Uljanov je naredio pokret. Ali, neprijatelj je bio spreman. 

  • Eto ih kroz apartmane, jedan na prozor, jedan na vrata. – urlao je Uljanov. 
  • Vidim jednog. – reče Gin&Juice i custom rađenim AWP-om obezglavi jednog protivnika. 
  • Spakito, šiftaj i ‘ajmo zajedno. – poruči Savopecki. 
  • Ja sam leđa. – nadovezao se Struks. 

Nastao je potpuni metež. Neprijatelj je sipao sa balkona, straga… Struks je ranjen u slabinu i bedro, ali njegova predanost je bila jača od bola. Nekako se uspravio i posljednjim trzajem pred sudbinom dvojice saboraca prije njega, “ovjerio” još jednog i časno se oprostio od družine. Nedaleko ispred, Savopecki je probijao front i razmjenjivao paljbu, dok je Pakito14 preko njegovog ramena čekao svoju priliku da namakne svoj prvi “kill”. 

  • Pogodio sam ga, ali neće da pa’ne, ***** mu.
  • I ja ga do’vatih… Šta je ovo… Polako. – odgovori Pakito14 Savopeckom.

Baš kao i na lijevom boku, koji su Ranbo i Phacelift probili i krenuli da se sastanu sa ostalima, Pakito14 i Savopecki nijesu imali strpljenja i željeli su da što prije stave tačku na ovaj boj. Donekle su doprinijeli, okrznuli neprijatelja, ali ih je protivnički snajper preduhitrio i njihova epizoda se završila nadomak pobjede na koju je sve mirisalo. 

Oslabljeni, ali ne i demotivisani, Ranbo, Phacelift, Vladimir Ilič Uljanov i Gin&Juice napravili su obruč oko neprijatelja i satjerali ih u ćošak. Ipak, oni su bili brojniji. Sa dvije strane su im prišli i konačni push se desio na otvorenoj površini koju smo pamtili pod jednostavnim nazivom – A. 

  • Upadamo. 3, 2, 1… – dade Ranbo znak Phacelift-u.
  • Roger that. – odgovori on. 

BA-DUM-TŠ! Dvojica protivnika, oni koji su došli glave Pakitu14 i Savopeckom, padoše. I, taman kad je tračak nade u pobjedu bio u njihovim mislima… KLIK! – Phacelift nije ni stigao da pogleda neprijatelja u oči. Ranbo se brzo pregrupisao i iz uskog šteka gledao kako njegov saborac napušta boj. 

U tom momentu, sve je bilo kao na početku. Njih je bilo koliko i nas. Oni su izgubili koliko i mi. Vjerovatno su osjećali istu srdžbu, bijes i odlučnost da izguraju do kraja. 

Ali, tada se desilo nešto na šta niko nije mogao računati, niti uticati. 

Na samom početku krize naša družina je brojala više ljudi. Neki su otpisani na startu, neki su se pojavljivali povremeno. A sada, kada nam je bilo najpotrebnije, dobili smo kakvo-takvo pojačanje. 

Hamster Rhino je u posljednji čas shvatio da mu je važnije da bude uz saborce, nego da se bavi prodajom raznih stvari strancima (što je radio prije krize, a tokom – tek). Sa svojom prepoznatljivom družbenicom, koju smo znali kao “krmača” pojavio se u bazi. Na nekoj vrsti kompasa prepoznao je položaje svojih i udario na put, otežan i usporen rogobatnom “krmačom”.

Dok su trojica naših najjačih igrali šahovsku partiju, kod Hamster Rhino-a kalkulisanja nije bilo. Da li zbog griže savjesti ili jednostavno vruće glave, samo se pojavio niotkuda tamo gdje neprijatelj vreba! Niko u tom momentu nije razumio šta se događa. Niko nije mogao ni zamisliti tako nesmotren potez u tom odsudnom trenutku. Ali, poslužio je kao svojevrsna diverzija i dao vremena ostalima da zauzmu bolje pozicije. Hamster Rhino je nanio nešto štete nemezisu. Hici iz “krmače” su cijepali drvene oplate po sajtu i crtali razne oblike po zidovima… Zatim je pao na licu mjesta. 

Takoreći – prodao je još nešto. Sve svoje health-e za viši cilj.

Ranbo, Vladimir IIič Uljanov i Gin&Juice su iskoristili šok i nagrnuli svom snagom. Uljanov je preuzeo žrtvu i izmamio protivnika na sredinu. Jednom je došao glave sa ono malo hitaca koliko je ostalo u njegovom Deagle-u.

  • Momci, ja ću da ih namamim, a vi ih zaspite. Nemam više health-a, nemam šta čekati…

To su bile Uljanovove, ispostaviće se, posljednje riječi. 

I sve naše nade spale su na našeg Ahila, našeg Vilijama Valasa – Ranba i dalekometnog uxtreme-a – Gin&Juice-a. 

Neprijatelj je, okuražen eliminacijom Uljanova, u tom momentu preuzeo ulogu agresora i naše natjerao na povlačenje. Gin&Juice je pokušao da kroz tanani prolaz riješi muke jednog, ali milimetri nijesu bili na njegovoj strani. Zauzvrat, sudbina mu je podijelila loš špil i nastradao je od istog onog oruđa kojim je sijao strah tokom cijele svoje karijere.

Sada je račun postao prost. Nema više matematike. Nema više rokada. 1:2. Ranbo protiv dvojice najjačih. Onih koji su redom skinuli skalp svim njegovim saborcima – od onih koji svakako nijesu imali šanse, pa do prekaljenih asova. Svi oni, izgleda nijesu bili dorasli zadatku. U njegovoj glavi tada se nametnulo pitanje – da li je on taj… Da li će se sati i dani i godine prolivenog znoja i zaboravljenih drugova zbog treninga konačno isplatiti. Da li će postati heroj koji su svi očekivali da će biti. Da li će postati Lebron Džejms ili Darko Miličić… 

  • Ok. Idemo. – rekao je, kuražeći sebe.

Znao je da pokvarenjaci poput naših tadašnjih protivnika vole svoje health-e i da su više za opciju čekanja, prije negoli za direktnu konfrontaciju, osim ako ne moraju. Za to su postojale svega nekolike lokacije.

Iskusno je provjerio da li na terasi i ispod nje ima nekoga. Niko! Onda je znao. Pit! Prišunjao se nečujno. Dok je neprijatelj gledao kroz scope i tražio ga u daljini, Ranbo mu je prošao iza leđa, dozvolio mu da ga čuje, da zna da je tu i da je bespomoćan. Sa smiješkom u uglu usana izvadio je nož i u njega unio svu nervozu koju je osjećao još od starta. 

  • Još jedan. – uhvatio je dubok uzdah i pažljivo krenuo u konačni okršaj. 

Tokom bilo kakvog sukoba ne treba zaboraviti bitnu stvar. Koliko god ne voljeli ili omalovažavali onoga na drugoj strani – neophodno je svakog sekunda znati da on ima iste ili možda i bolje sposobnosti, prolazi isti dril i spreman je na sve. 

Ranbo je toga bio svjestan i sa tim pristupom krenuo je da traži svoj plijen. Tada se u njemu probudio instinkt lovca. Sve do tada je bilo podložno nepoznatim ravnima, činiocima, raznim faktorima. Ali, sada je bio u svom elementu. Bez uticaja sa strane, radi ono za šta je i dizajniran u ovom svijetu. 

30-ak sekundi kasnije čuo je korake. Opasnost je blizu. Prišao je do sajta gdje je preostali protiv-terorista morao biti i njušio je njegov strah. Napravio je diverziju, bacio bombu na jednu stranu i sačekao. Protivnik se upecao. On je prošao kroz nešto što liči na religijski objekat, sa kontra-strane, a zatim se čulo samo – PAF!

Ranbo je bio alijas. Drugi čovjek. Onaj koji voli društvo, iako to nikada nije priznao. Sjećao se svih koji su u kriznim i teškim momentima bili tu sa njim: _motorbreath, Rendom, Pakito14, Savopecki, Phacelift, Hamster Rhino, Vladimir Ilič Uljanov, Gin&Juice…

Bilo je tu i drugih koji su pravili razliku, ali ovog puta nijesu mogli da mu pomognu. Ponajbolji od svih nas, bolji čak i od njega, odlučio je da postane “freelancer”, iako mi nijesmo znali šta to znači. Onaj kojeg smo od milošte zvali “gazda”, najavljivao je svoj dolazak, ali je uvijek na kraju ispalio.

Sve to prolazilo je kroz glavu posljednjem bastionu slobode u koju smo vjerovali. Ranbo, onaj koji je uvijek čuvao leđa drugima, stajao je sam, bez iđe ikoga. Vid mu je bio pomućen. Emocije su postale ravna linija. Bio je u praznom hodu. Na ler.

Pogledao je u nebo i u ono sunce koje se pomaljalo iza oblaka, za koje je _motorbreath mislio da će im biti saveznik (pa je pao za sekund i po). Zatim je spustio glavu, pogledao svoj AK47. Pogledao oko sebe. Vidio je krv na sve strane.

Ali… Bio je živ. 

Na ekranu je pisalo: “12 health-a” i Terrorists win”. Sve je pratila neka šablonska muzika. 


Odjednom je čuo glasove. Čestitali su mu svi. Svi oni koji bi trebalo da nijesu sa njim. 

Onda se sjetio… 

  • Discord, jb*… Kakav je ovaj Inferno. ‘ajmo Assault sljedeću.
  • Bra’o Bole. Kako si ih prosuo, kao male majmune. – reče Vladimir Ilič Uljanov.
  • Idemoooooo stara…  – vikao je Savopecki.
  • Momci, ovo mora bolje. – reče Struks.
  • A, što je ovooo… – opet se zapitao Pakito14.
  • E, bez majke. – sarkastično prokomentarisa Gin&Juice.
  • Ima li ko za pušku? – mirno upita Rendom
  • Odo’. Sad ću doć’. – javi se Phacelift.

Hamster Rhino ne reče ništa jer su mu supruga i dijete zaspali. _motorbreath nije imao mikrofon, ali napisa:

  • URAAAAAAAAAAAAAAAAAAA

U toplini svojih domova 16. marta 2020. godine proslavili smo deceniju poslovanja. Došli smo do tačke gdje gledamo slike od prije 10 godina i shvatamo da ipak jesmo, malo ostarili. No, kao zakleti optimisti i dalje smo mišljenja da naše vrijeme tek dolazi.

“Volim onoga ko je slobodnog duha i slobodnog srca: tako mu je glava samo utroba srca, a srce ga goni ka propasti” (Fridrih Niče – Tako je govorio Zaratustra).

Slagala bih ako bih rekla da me ovaj citat nije u prvi mah podsjetio na Bild. Tačnije na prvih dobrih pet godina, dok smo još uvijek izvlačili osnovne lekcije iz predmeta Priroda i društvo poslovanja jedne digitalne agencije na tržištu kakvo je naše.

Osnivači, prije 10 godina nisu znali za strah, znali su za hrabrost i (neopozivu) želju. Strah je nešto što je vrijeme kasnije donijelo, kad su shvatili u šta su se upustili, to potpisujem. No, krčag straha (a bilo je tu i svega drugog, uzbudljivog) se prelio nakon 2015. godine, osvajanjem inostranog tržišta. Tad smo osvojili stabilnost. Uslovno rečeno stabilnost, bili smo tek na početku, ali nam je slika postajala sve jasnija, kako i kuda treba da se krećemo. Danas, tom stabilnošću upravlja Denis, zajedno sa Sašom, Dejom i Darkom. 

Legenda kaže da je okidač za uspon carstva oblačenje srećnih čarapa (od strane direktora prodaje). Svakog 16.03.

Razumije se, svaki uspješan korak dao nam je prostora za eksperiment. Činjenica, to bi nas često vratilo i pet koraka unazad. Ali to je nešto od čega, tvrdoglavo, ne odustajemo. Istraživanje i igranje vatrom na novim, neosvojenim poljima. No, Bild se razvio kao organizam, čiji organi su vremenom preuzeli svoje funkcije i to nam nikad ne dozvoli da srljamo previše. Kada stvari eskaliraju uvijek je tu neko da povuče kočnicu, nekad je to Batrić, nekad neki drugi menadžer, al’ ruku na srce uglavnom su to žene. Saška, Milica, Dženita, moja malenkost, ili kako bi to Tarik rekao “majke Bilda’’. Malo je poznato da nam je upotrebom ove sintagme doslutio mijenjanje pelena.

Ponosimo se ljudima koji su tu, i ljudima koji su bili tu. Energijom koju smo uložili u projekte. Timom dobrovoljnih davalaca krvi na čelu sa Darkom. Klijentima koji su nam ukazali povjerenje i od kojih smo učili. Partnerima sa kojima smo pokretali različite akcije. Tim bildinzima za pamćenje. O, njima se posebno ponosimo. :) Ženama koje  su nam velika pokretačka snaga, pomenuh samo neke, ali recimo, Bild bez jedne Azre bi bio kao biljka bez vode. Imamo li ih dovoljno? Naravno da ne. 

Ako se pitate kako smo stigli ovdje, vjerovatno ne znamo ni sami. Zajednički sadržalac ove borbe je žilavost i da ne zaboravimo, upornost. Da li je borba isuviše patetična i teška riječ za post koji slavi 10 godina? Nije. Ako mene pitate, dok god radimo na domaćem tržištu to je i dalje borba, kao kod mnogih agencija, koje bez obzira na iskustvo, i dalje često igraju za opstanak. Ideja optimizma i renesanse po pitanju rada na domaćem terenu, kod nas je, očito, davno iščezla. Prostom matematikom, za naše ambicije, ovdje rad nije plaćen adekvatno. Ne samo kreativa, već ni IT, koji sad čini većinu firme. Ima li klijenata s kojima rado radimo ovdje? Naravno da ima, ali su rijetki, baš koliko i tartufi.

Je li nam se dešavao burnout? Jeste, u višе navrata i na više frontova. Ponosimo li se time? Ne, ali se trudimo da nam to budu lekcije. Jesam li pomenula da nas je 70-oro? I da idemo ka broju od 100? 

Hoće li inostrano tržište riješiti sve naše probleme? Naravno da neće. Osvajanje sljedećeg stepenika stabilnosti čini izazov većim. To nas tjera da brusimo timove i postanemo odgovorniji prema vremenu kojim raspolažemo. Da li nam u radu sa strancima cvjetaju ruže? To samo zavisi od nas i od nivoa profesionalnosti. Jedno je sigurno, straha je manje, kad ima više znanja i iskustva. Jer bez obzira na tržište, izvrsnost nađe put do uspjeha.

Junior Vs senior, ko će biti sultan umjesto sultana?

U Bildu je dosta nas započelo svoj radni vijek, nekima od njih nije pomoglo ni prethodno iskustvo na polju postavljanja rekorda u broju radnih sati. Neki te rekorde ponosno drže uokvirene u posebnim ladicama, da ih podsjete na vrijeme prženja i osvajanja znanja. A svi bi mi, da radimo sa seniorima. I ako može kako da postanemo seniori preko noći. Šalu na stranu, jako smo svjesni da radni vijek još niko nije počeo kao senior. A koliko radimo na edukaciji timova (o tome sigurno znate budući da je praksa naše srednje ime), toliko radimo i na edukaciji klijenata.

Trudimo se da konstantno unapređujemo način i procedure rada. Mjerimo sve što se mjeriti da. Za sad se pokazalo, da sve što se dalo izmjeriti, dalo se i unaprijediti. Testiramo organizaciju različitim modelima. Ne žmurimo na greške. Nerijetko i od muve napravimo slona. Ali rastemo i učimo i dalje. S nekim stvarima smo se pomirili i da ih je nemoguće ostvariti. Ono što, recimo, još nismo uspjeli je da dobijemo Dača na telefon, iz prve.

Usudićemo se da narednih pet godina povećamo izvoz softvera i prihodujemo 100% od stranih klijenata. Zapravo ne, ne 100%, makar 5% ostavićemo za naše prve i najlojalnije domaće klijente. Makar za sad, sve snage su usmjerene ka tome.

Usudićemo se da testiramo četvorodnevno radno vrijeme. Mogućnost remote rada je, u skladu s novonastalom situacijom, upravo na testu. Guraćemo i nastavak projekta stambenog obezbjeđenja zaposlenih. Za slučaj da nismo dovoljno brujali o tome po postovima, napravili smo 18 stanova, ne zamjerite, ali o tome i treba da brujimo. Iz petnih žila se trudimo da poboljšamo kvalitet života svih pojedinaca, da svima damo prostora za izraz. I neizmjerno smo zahvalni na postignutom. Prije svega članovima tima, sadašnjim i svim onim koji su bili sa nama tokom svih ovih godina, a koje ćemo uvijek zvati Bildovcima.

Neka nam je srećno ovih 10 godina, živjeli mi! 

Rankova mačka (takođe radi remote) se pita: “A, šta ćemo kad nam korona udari u temelje?”  “Ništa, maco, imamo još osam života.”

U sklopu projekta “Okusi prirodu”, u nedjelju 02. decembra, NVO organizacija “Da zaživi selo” je organizovala radionicu u Pljevljima na temu “Digitalni marketing u službi promocije organskih poljoprivrednih proizvoda”.
Ljiljana Polić, PR, i Tijana Ostojić, Content Writer, iz Bild Studija su održale predavanje sa ciljem edukovanja poljoprivrednih proizvođača o digitalnoj promociji organskih proizvoda i plasmanu istih preko online kanala. Činjenica je da se kod nas i u regionu proizvođači organskih poljoprivrednih proizvoda pretežno oslanjaju na tradicionalne kanale promocije, te da je digitalizacija neophodna i u ovom segmentu poslovanja. 

Učesnici radionice imali su priliku da čuju da biti prisutan na online platformama više nije bonus, već je neophodnost.  Ukazali smo na isplativost online promocije, pogotovo za sve one koji tek razvijaju svoj posao, kojima je primarno koliko novca ta promocija iziskuje. Objasnili smo da kada je u pitanju digitalni marketing, kvalitetan sadržaj, ažurnost, pristupačnost, prijatan i prijateljski ton, igraju daleko veću ulogu nego sama veličina i zastupljenost nekog brenda. 

Danas, društvene mreže imaju ključnu ulogu u uspostavljanju stabilne veze sa kupcima, tj. potencijalnim i trenutnim kupcima. Govorili smo o razvoju digitalne stragije kao jednoj od neophodnosti za unapređenje biznisa, definišući korak po korak način na koji će se predstavljati online, planirati pristup svakoj kampanji i time značajno smanjiti resurse i vrijeme. Predstavili smo način promocije na Facebook-u i Instagram-u, i na primjerima pokazali razlike u naizgled istovjetnim objavama. Pored ovoga, na konkretnom primjeru smo objasnili i kako kreirati kampanju u Ads Manager-u, kako odrediti svoj cilj, ciljne grupe i na koji način kontrolisati uloženi novac.

Tokom radionice skrenuli smo pažnju na važnost isticanja priče koja stoji iza proizvoda, vlasnika ili samog procesa proizvodnje. Dobra priča je središnji oslonac svakog dobrog maketinga. Ta se priča može odnositi na životni put nekog od osnivača, jedinstvenost usluge, funkcionalnost ili korisnost proizvoda, bogatstvo sadržaja ponude i slično. Ali prije svega, priču treba učiniti jednostavnom za prenošenje od pojedinca do pojedinca, i uvijek imati u vidu da su njeni atributi: istinitost, uvjerljivost, jednostavnost i usmjerenost na osećanja. Međutim, svaka online promocija iziskuje kontinuitet u pričanju priče i komunikaciji sa korisnicima. 

Naposletku, upoznali smo učesnike sa Google oglašavanjem i važnosti optimizacije njihovih veb sajtova. Tokom dvočasovne diskusije, učesnici su imali priliku da na praktičnim primjerima uoče prednosti i nedostatke pojedinih društvenih stranica njihove konkurencije. Učesnicima radionice smo udijelili praktične savjete kako bi unaprijedili svoje profile i bili samostalni u kreiranju online kampanja za svoje proizvode. Potom smo podstakli diskusiju i o offline promociji koja bi se uvezala sa njihovim online kanalima i na ovaj način zaokružili predavanje sa par korisnih ideja više. 

Drago nam je što smo imali priliku da budemo dio ove radionice i na konkretnim primjerima pokažemo prisutnim proizvođačima iz Pljevalja da digitalni kanali ne treba da ostanu nepoznanica i da je to neminovnost u njihovom plasiranju proizvoda.

*Sve slike su preuzete sa PVportal.me.

Lijepo je kada srednjoškolski snovi postanu stvarnost. Jedan od mojih je bio da posjetim Finsku, zemlju metal muzike. I, dok bi pomisao na neke čupave ljude i dranje mogla asocirati na buku, ono što očekuje sve posjetioce glavnog grada ove države je – apsolutna suprotnost. Mom direktnom nadređenom je u jednom momentu bilo toliko muka čak i da razgovara sa mnom nekih pola sata šetajući ulicom. Ne zato što sam loš sagovornik (valjda), već zato što je toliko tiho da i sami pokreti glasnih žica podstiču osjećaj krivice… Kao da čak i govor remeti taj neobični sklad niskih tonova vjetra i mora iz pozadine. Ukratko, prvi utisak je da Finci nijesu glasni ljudi. Čak ni tramvaji na šinama ne škripe. Nervoza i sirene u saobraćaju ne postoje. Ali stereotip koji definitivno stoji je da su Finci uglavnom plavi. A, zašto smo mi bili tamo? Ne da bi razvrstavali Fince na plave i one druge, već da učestvujemo na jednom od vodećih svjetskih startap događaja na planeti pod nazivom – Slush. 

Po dolasku, Airbnb host nas je dočekao u vunenim čarapama koje mu je isplela baba. To nas je podstaklo na razgovor… Ljubazni domaćin nam je objasnio par stvari i nakon tri aviona tog dana, miješanog mesa i zabrane prodaje piva nakon 21h upustili smo se u prvi nordijski san. Ujutru – šok! U kupatilu ne postoji tuš kabina, niti kada, a ona tuš-baterija je nekako povezana sa lavaboom. Na raspolaganju su samo slivnik i ona spravica kojom se pere šoferšajbna, u ovom slučaju modifikovana za skupljanje vode sa pločica u, tako je – slivnik. Ako se pitate zašto bi neko, pobogu, pisao o tuširanju u Helsinkiju, razmislite još jednom. To je samo jedan od primjera da se shvati kultura koju Finci njeguju. A, ona se prosto može nazvati – jednostavnošću. Iliti: less is more.

Tako je jednostavno bilo i snaći se do lokacije gdje se Slush održava. Niz ulicu, lijevo preko mosta, kroz kvart desno i to je to. Na internetu smo provjerili kako je Slush izgledao prethodnih godina, ali ništa nije moglo da nas pripremi za ono što nas je dočekalo. Kao pravi vrijedni Crnogorci, poranili smo i stigli sat prije zvaničnog otvaranja. Malo smo se promuvali kroz poprilično veliku halu, izdijeljenu na nekoliko segmenata (direktni nadređeni se isprepadao od nordijskih videa) i bili smo spremni za nastup DJ-a. Međutim i tu smo doživjeli šok, jer nije nastupao jedan, već dvojica. U 10h ujutru! Šalu na stranu, DJ-evi su zaista nastupili i najavili otvaranje konferencije, ali cijeli prostor, sveukupna dark atmosfera i neonska svjetla stvarali su utisak da smo u nekom noćnom klubu i čekamo hajlajt večeri. Slush njeguje tu mračnu, može se reći – sjevernu notu i bukvalno, ali bukvalno – u cijelom prostoru nije bilo daška prirodnog svjetla. Samo mrak i neoni.

Priviknuti na raširene zenice saslušali smo pozdravne govore organizatora i krenuli u avanturu. 

Velike kompanije poput MajkrosoftaSamsungaPoršea itd. imale su ogromne štandove, a imali su ih i neki od uspješnih startapova, kao što su RevolutVoi… Ono što je nas najviše interesovalo su startapovi u početnoj ili razvojnoj fazi. Oni su imali svoj kutak i niko od njih nije ostao uskraćen za čašicu razgovora sa dva momka sa čudnim engleskim akcentom. Uglavnom, većina njih se bavi fintech-om. Razne platforme koje pokušavaju da pomognu ljudima da prenose novac bez velikih bankarskih naknada se ne mogu ni nabrojati. Svaka, naravno, ima neku posebnu funkcionalnost kojom pokušava da dođe do široke baze klijenata. Osim fintech-ova, najbrojniji na Slush-u su bili i startapovi koji pokušavaju da optimizuju poslovanje. Kao i kod prvih, ni ovi nijesu novina, ali svi imaju neki “catch”. Na trećem mjestu su platforme za zdravlje. Na 100 različitih načina Finci i ostatak Evropljana pokušavaju da iskoriste softvere, AI, odnosno inovativne tehnologije da pomognu onima sa zdravstvenim problemima različite vrste. Bilo je tu i robotskih rješenja, koja su uglavnom predstavljale kolege iz daleke Azije. Kod njih smo se najviše i prepali. Jer, na primjer, kompanije iz Južne Koreje idu toliko daleko sa rješenjima, da im mogu zavidjeti i kolege iz zapadne Evrope i SAD. Od praktičnijih proizvoda mogu se navesti čipovi za praćenje robe, ili onlajn muzička radionica, koju su razvili Islanđani. 

Što se tiče povratnih reakcija na momke iz relativno tehnološki marginalizovanog Balkana, i nijesmo prošli toliko loše. Uglavnom smo dobijali pitanja čime se bavimo i kako to kod nas izgleda. Neki nijesu baš bili zainteresovani za ćaskanje, dok su drugi željeli da čuju šta imamo da kažemo. Već smo i ostvarili nekoliko direktnih kontakata, koji bi u perspektivi mogli prerasti u poslovnu saradnju. 

Opisati iskustvo na Slush-u definitivno ne može stati u jedan tekst. Organizacija bazirana na volonterima je dovedena do savršenstva. Sve funkcioniše kao podmazano, od toga da su nas na aerodromu čekale propusnice, do djevojaka i mladića koji su u sali pitali da li je nekome potrebna pomoć. Pritom su na licu mjesta razvrstavali otpad za reciklažu. Cjelokupni audio/vizuelni doživljaj je prosto jedinstven. Čudan i drugačiji od onih na koje smo možda navikli, ali definitivno pamtljiv. Iako su mrak i crno prve asocijacije, svi prisutni su mogli pronaći ono što ih interesuje: od motivacionih govornika, face-to-face sastanaka, preko secret garden-a za predah nalik sekvencama iz “Avatar-a”, pa sve do finske saune. Naravno, zabava nakon radnog vremena je bila organizovana. Ali, mi smo zabavu pronalazili “pješke”. Preporuka: irish pub – Moly Malone’s

Helsinki je takođe priča za sebe. Ako se pitate da li je zaista toliko skupo – dovoljan je podatak da je pjenušavi napitak od ječma duplo ili čak tri puta skuplji nego npr. u Berlinu, što će reći – nekih 7-8 puta skuplji nego u Podgorici. Magneti su oko 7€… Međutim, hrana i kozmetika u marketu su na nivou cijena u Crnoj Gori. Interesantno, u gradu nije toliko hladno koliko bi se moglo očekivati. Temperatura u ovo doba godine je oko nule, ali za nas iz kontinentalnih dijelova CG to nije ništa novo. Daleko najupečatljiviji utisak je da je Helsinki grad sačinjen od “nekoliko gradova”. U jednom momentu se čini kao da ste na nekoj ruskoj periferiji, u sljedećem u Beogradu, a zatim odjednom u evropskoj metropoli visokog kalibra. Možda i najbitniji podatak i preporuka svima koji namjeravaju put sjevera je – FINCE NEMOJTE NAZIVATI SKANDINAVCIMA! Oni su, jednostavno, Nordijci. 

Tako je, otprilike, izgledala avantura zvana Slush 2019. Mnogo lijepih iskustava, pređenih kilometara avionom i na nogama. Ali, bilo je vrijedno. Upoznali smo jednu novu kulturu – socijalnu i poslovnu, upoznali sjane ljude, inovatore i buduće pokretače svjetskog poretka. Bogatiji za iskustvo, radujemo se novim susretima sličnog tipa. Do pisanja…

Početkom novembra bili smo u Lisabonu, u posjeti najvećoj tehnološkoj konferenciji u Evropi, 10. po redu Web Summit-u. Ovaj događaj je okupio preko 70.000 ljudi iz 170 različitih zemalja, 1.800 startapova i 1.200 govornika na 24 bine, što su zaista impresivne brojke a impresivno je i samo iskustvo. Zbog same veličine i izobilja dešavanja, čini se da je nemoguće prenijeti sve utiske sa konferencije.

Lisabon je, za simboličnu cifru od 11 miliona eura godišnje, dogovorio održavanje Web Summit-a u tom gradu i narednih 10 godina što je veoma pametan potez budući da ovaj događaj privlači veliki broj turista i pretvara ovaj grad u jedan od najpopularnijih tehnoloških i startap habova Evrope. Iz tog razloga u toku trajanja događaja sve je podređeno istom i sve je više nego dobro organizovano. Na samom izlasku sa aerodroma dočekao nas je veliki broj volontera koji su nam pomogli pri registraciji, stanice u metrou bile su jasno označene i svuda smo mogli naći bitne informacije i lako isplanirati našu posjetu.

Ljudi su jako predusretljivi i pokazali su se kao odlični domaćini, a od velike pomoći je bila i Web Summit aplikacija koja je sadržala informacije o svim događajima tokom trajanja konferencije. Takođe smo preko nje mogli da se povežemo i šaljemo poruke svakom ko je prisustvovao konferenciji. WiFi je bio dostupan svuda i sa te strane smo bili jako zadovoljni, pošto ovo često predstavlja veliki problem i na mnogo manjim konferencijama.

Samo otvaranje je nešto što ne bi trebali da propustite ukoliko se odlučite za posjetu Web Summit-u. Kada vidite ogromne redove ljudi, prepunu arenu, blještavilo bine i čujete uvodne najave i govore tek tada stvorite sliku o kakvom se događaju zapravo radi i šta vas očekuje naredna 3 dana. A naredna 3 dana morate dobro da isplanirate ukoliko želite da vidite sve što vas interesuje. 

Sve je smješteno u 4 ogromna paviljona u kojima su prezentacije imali svaki dan različiti startapovi, ali je malo olakšanje bilo što su podijeljeni po temama pa smo mogli da odaberemo teme koje nas interesuju i posjetimo te štandove. 

Dnevni prosjek: 20 pređenih km, razgovori sa ljudima iz različitih sfera tehnologije sa svih strana svijeta, prezentacije interesantnih ideja i sklapanje poznanstava. Web Summit je idealno mjesto za sklapanje poznanstava sa ljudima koji imaju slična interesovanja, svi su otvoreni za razgovor i spremni da podijele i prezentuju svoje ideje. 

Ono što smo primjetili da su trendovi u svijetu tehnologije i ove godine: Vještačka Inteligencija, IoT, rješavanje globalnih problema uz pomoć tehnologija i povećanje broja žena u IT svijetu. Ukoliko uspijete da sačuvate snagu tokom dnevnih prezentacija onda je definitivno noćni samit nešto što treba da posjetite jer i tu, uz nešto opušteniju atmosferu, možete da upoznate mnogo zanimljivih ljudi i dobro da se zabavite.

Web Summit radi nevjerovatnu stvar, povezuje ljude iz svih krajeva svijeta i otvara niz mogućnosti da se prigrabe sve prednosti koje inovativne tehnologije danas nude. To je jedinstveno iskustvo za svakoga ko se bavi tehnologijom i ko želi da bude dio tehnoloških promjena i poboljšanja čovječanstva. Idealno mjesto gdje možete čuti najinovativnije ideje od velikog broja prvoklasnih stručnjaka, otkriti veliki broj startapova u razvoju, upoznati mnogo potencijalnih klijenata i partnera, jednostavno mjesto gdje se otvaraju nove mogućnosti.

Sam Lisabon je kao stvoren za zabavu. Grad prepun istorijiskog naslijeđa, zanimljive arhitekture i sa mnogo zanimljivih lokacija da se obiđe i posjeti. Odiše različitošću kultura ljudi koji su topli i srdačni, uvijek spremni da vas ugoste i da vam pomognu na bilo koji način, tako da je topla preporuka za posjetu bez obzira da li idete na Web Summit, a što se nas tiče mi definitivno idemo i iduće godine.

Digitalna revolucija je toliko ušla u sve aspekte naše svakodnevice da više nijesmo ni svjesni da bismo, kad bi nam neko oduzeo telefon, osjetili strah. To je jedna od poruka ovogodišnje “Spark.me” konferencije koja je nosila naziv “Blaze the trail”. 

Za razbijanje leda, bio je zadužen Piter Šenkmen, koji je od strane New York Times-a dobio epitet “rok zvijezde koja sve zna o društvenim mrežama”, a  nas je zamolio da ga zovemo Lord of the skies. Piter je govorio o tome koliko je moć publike bitna. “Imati publiku nije pravo već privilegija” – svi danas nešto objavljujemo, ali koliko sve to zapravo ima smisla i da li dobijamo pažnju online pratilaca, i naravno ukoliko želimo da postanemo autentični ješ jedan savijet: “Brendirajte sve što radite”. Nakon američkog rock and roll-a uslijedio je britanski punk, sa dozom ironije i ozbiljnosti: Džejson Miler – direktor brend marketinga za EMEA region u kompaniji Microsoft. 

Hoće li mašine zamijeniti ljude? :) Spojiti vještačku inteligenciju i ljudsku kreativnost – zvuči zanimljivo. Podatak da ćemo do 2020. godine, više razgovarati sa botovima, nego sa supružnicima, nas je svakako šokirala. 

Nakon neophodne kafe da razbitri mozak, na sceni se pojavila Kejt Murden. Dugogodišnje iskustvo u medijskim poslovima uzelo je danak, međutim Kejt je uspjela da prebrodi stres i donese odluku da napusti posao. Rezultat je osnivanje PUSH konsultantske kuće koja pomaže ljudima da se izbore sa izazovima, stresom i pritiskom na poslu, što je danas sve češća pojava na radnim mjestima.
Kejt predlaže 4 taktike: 4 A’s – avoid, accept, alter i adapt.  Radite ono što zaista volite, planirajte unaprijed, radite u intervalima,  pravite kraće pauze, isključite notifikacije i udubite se u ono što radite. 

Džulijus Dejn je uspio da razvali onlajn prostor čistom upornošću i talentom. Magični trikovi dobro dođu ukoliko želite da se nametnete u prostoru gdje je sadržaja previše. On je to i demonstrirao. I dalje ne kapiram kako je uspio da izvadi onu loptu za kuglanje iz neke sveske… A, onda je na red došaoi Sem Konif Ajende. Veliki majstor. Čovjek koji je toliko inspirisao salu da su drugog dana letjele varnice samo zato što je rekao da moramo da budemo pirati današnjice. On je to učinio na način koji će ga vjerovatno koštati golemih računa na ime sudskih troškova zbog kopirajta. 
Čast da zatvori prvi dan imala je Anab Džein koja kombinacijom dizajna, filma i tehnologije nastoji da navede ljude da na svijet gledaju kritički. Svoje ideje, radove i vizije izlagala je u najvećim muzejima svijeta, a njena poruka da se svijet sastoji od priča a ne od atoma, navela me je da krenem u razbijanje atoma koje sam stekao kroz klasično obrazovanje, da razmišljam o kreiranju priča u budućnosti, i zapitao se na koji način kao pojedinac mogu da doprinesem da svijet postane sigurnije mjesto za život. Prvi dan Spark-a ostavio me je pomalo zbunjenog, zamišljenog i zapitanog. Da li je Oldus Haksli zaista bio vidovit ili će ipak neki ljudi tehnologiju okrenuti u korist čovječanstva?

Drugog dana bilo je jasno da su kokteli od noći prije bili veoma dobri. Međutim, Džeremaja Oviang se postarao da i oni kojima su oči bile “na pola koplja” ne dozvole sebi da ih drugi drmaju, jer je svaka riječ ovog rezidenta Silikonske doline za IT-evce kao Marksov “Kapital” za sve njegovaoce lika i djela gospodina Džugašvilija. Dvije njegove glavne poruke su: sve što može – biće automatizovano i “rat” između SAD i Kine je već počeo. 
Nakon Džeremaje, bilo je vrijeme na “ružičasti pogled na svijet”, za to se pobrinuo Brajan Franzo, koji je stavom i stilom to i dokazao. Lično i upečatljivo, moto je ovog govornika / kada se oglašavate, uvijek ostavite svoj pečat.
#ThinkLikeFan je filozofija kojoj svako ko se bavi online oglašavanjem treba da razmišlja. 

Nakon optimizma i adrenalina red je na jedan kritički i ironičan ton kojim nas je Tom Gudvin počastio tokom njegovog govora. Složiću se sa njim da: “Svijet nije postao brži, samo haotičniji”. 

Iz daleke Australije stigla je Bruk Sejvord – travel blogerka koja je otvorila novi prozor za razmišljanje: da li i koliko ona i ljudi poput nje ruše predrasude. Pakistan je za nju jedna predivna zemlja, dok je za dobar dio zapadne hemisfere vjerovatno asocijacija na radikalni islam i nuklearke. 

Šta je najbitnije na svijetu? Pa, najbitnije je razmišljati kao dijete i igrati se. Kako to izgleda, odlično zna Lars Silberbauer koji je “Lego” za kratko vrijeme probio na netu. Za kraj ovogodišnjeg Spark-a ostavljen je Endru Kin – prototip antiheroja. 


Spark je ostavio dobar utisak. Klišea bez – toliki napor organizatora i sjajni govornici ne mogu, a da ne probude -razmišljanje o sopstvenom biznisu, budućnosti, sadašnjosti, pa i onim najintimnijim osjećanjima, samo nama poznatim. 

Kolege, 
Službeno ću biti odsutna tokom naredne nedjelje. Znate, idem na Tajvan. 

Podgoricu i Taipei je razdvajalo tačno 9,090.96 km vazdušne linije, 3 svijeta kulturološkog i 30 i koja godina politikološko-tehnološkog razvoja. Međutim, u Beču je ta dramatična razlika za sve putnike jedne i druge destincije bila svedena na svega nekoliko gejtova, skučenih u starom dijelu njihovog čuvenog aerodroma. Vjerujem da su i sami Austrijanci bili ubijeđeni da se radi o jednako egzotičnim lokacijama. 

Čekanje na let EVA International-a oko 11h po našem vremenu je bila prilika da se ponovo sretnem sa osobom koja je dugo vremena oblikovala moje znanje tokom fakulteta i zajedničkog rada u agenciji DeFacto. Ovoga puta smo letjele zajedno. Razmišljala sam kako se to namjesti nekad tako, da važne ljude srijećeš važnim povodima, a put za Tajvan je za mene bio jedan od takvih. 

Preporuku da u okviru programa Private Sector Youth Initiative (PSYI) učestujemo u studijskoj posjeti Tajvanu, dobili smo od dragih kolega iz Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD)

PSYI ima za cilj olakšavanje zapošljivosti mladih ljudi, gdje sa jedne strane pomaže njihovu tranziciju od škole do posla, ali i radi na smanjenju neusklađenosti znanja i vještina koje su potrebne za rad. Nakon uspješnog lansiranja u Hrvatskoj 2017. godine, program je trenutno u procesu širenja u cijeloj podregiji koju prepoznajemo kao Zapadni Balkan.  

Tim povodom je Bild kao mlada kompanija koja sprovodi niz edukativnih programa za zaposlene, pozvana da sa delegacijom od 12 predstavnika iz regije razmijeni iskustva i najbolje prakse u vezi sa učenjem na radnom mjestu, zapošljavanjem mladih i prelazskom iz škole na posao – fokusirajući se na uspješne primjere rada i obuka u tajvanskom kontekstu. 

Iako nisam vjerovala da ću u skorije vrijeme ugledati tlo Azije, Saška me početkom aprila spakovala i poslala za Taipei. 

  • Oooo-paaaa … Ideš za Aziju, Aziju :) ….??? Kad se vraćas?
  • Pa, sledeće nedjelje, odgovorila sam kratko na pitanje kolege. 

Kada smo uspjele da se čekiramo za let Beč-Taipei, gejt je već bio preplavljen internacionalnom grupom putnika: 

  • Ko će ove ljude potrpati u avion? Može li ih biti 300? 
  • Ako ne i 500 – pokušavale smo odokativno da ocijenimo grupu. 
  • Šta misliš, koliko kiseonika treba da se opsluži ovaj narod? 
  • Nemoj to da mi pričaš, treba da letimo 12h.

Da zlo bude gore, let je trajao gotovo 13h, a simulator letjenja je jedno vrijeme za mene vrlo uredno stajao na 9-om satu. 

Kada smo stigli u Taipei, bilo je jutro i veselih 25 stepeni. Stameni beton je ograđivao sve javne površine, pa su i slike gradskog predgrađa bile poznate. Ređali su se jedan za drugim: Blok V na blok IX, hotel Teuta, pokojni Fjord, barski stambeni blokovi i nikšićki kvartovi – u kocku i trapez, pa onda visoko u nebo. Dobri, stari realsocijalizam uz ukrase brutalizma, na koje se naslanjaju redovi debelih gradskih krošnji i palmi.  

Sedam sati u životu nam se pojelo preko noći, a domovina je u svakom smislu kasnila za suncem. Moj utisak da u Taipeiju završimo sve obaveze dok se u Podgorici popije tek prva kafa me nije napuštao do samog povratka. Međutim, najbolji i najvažniji utisak o toj zemlji su ljudi, hrana i osjećaj da javne institucije imaju viziju o edukaciji i zapošljavanju mladih ljudi. 

Organizacija kompletnog putovanja je bila besprekorna. Ne znam ni sama kako je grupi iz Instituta za informacionu industriju pošlo za rukom da uklope edukativne, poslovne i zabavne aktivnosti tokom trodnevne posjete koja je obuhvatala obilaženje: 

Sve u svemu, Gabi, Terry, Jeffrey i Alfred iz Insistuta su Olju i mene pronašli za šankom hotelskog kafea, kako čekamo ostatak delegacije da nam se pridruži u obilasku čuvenog Night Market-a koji je oličenje pravog lokalnog gasto-preduzetničkog haosa. Ekipu iz organizacije su činili topli, predivni ljudi, različitih godina i obrazovanja. Bili su vrlo otvoreni da nam objasne gdje smo zapravo došli i šta bi bilo dobro vidjeti, probati i razumjeti. Karaoke bus koji nas je prevozio sa jedne tačke na drugu tokom dana, ukusni obroci i sjajni restorani su obično bili mjesta gdje smo ih maltretirali do padanja sa našim pitanjima: 

  • A recite mi, kako da pitam to? Evo recimo: jesmo li mi vama svi isti, kao što ste vi nama? 
  • Pa, ne znam. Recimo, raspoznajemo npr. Šveđane, ili Špance – to je nekako jasno; 
  • A Jeffrey, kako to da imate svi zapadnjačka imena? Možeš li da uzmeš bilo koje, evo na primjer, neko naše? 
  • Može naravno, kako bi se zvao kod vas? 
  • Hm, može Đuro? 
  • Đuro? Tako se kaže? Ok, super. Sad ću javiti prijateljima da je to moje novo ime :)

Lista aktivnosti je bila dobro osmišljena i interesantna za sve učesnike iz regiona koji su dolazili iz javnih i obrazovnih institucija, trening centara i NVO-a. CIlj je bio upoznati se sa tajvanskim odnosom prema stručnom obrazovanju i treningu dodatnih vještina koji se uklapaju u industrijske potrebe zemlje. Već nakon prvog dana, situacija je bila jasna: došli smo u zemlju koja ima komplikovanu istoriju, delikatnu politiku, nepostojeće diplomatske odnose, ali zato ima vrlo jasnu:

  • Viziju javnih institucija u pogledu obrazovanja i zapošljavanja (kakvo je trenutno stanje, čemu teže, kako testiraju, šta su im dalji planovi); 
  • Razvijenu saradnju javnih i privatnih tijela (različiti oblici organizovanja zajedničkih foruma: agencije, udruženja, instituti);
  • Politiku finansiranja stručnih programa i trening centara koji odgovaraju potrebama domaće industrije;  

Pomislila bih da je to najintuitivnija strategija razvoja obrazovno-radnog sistema bilo koje zemlje, da nisam informisana o domaćim prilikama ili da nemam naročit pregled praksi iz regiona. Bez obzira na stepen razvoja, povezanost institucija i industrije u manjoj ili većoj mjeri predstavlja jedan nedovršen proces bez izuzetka u svim zapadno-balkanskim zemljama. 

Iz primjera naše prakse imamo čest slučaj da kadrovske potrebe u smislu znanja i sposobnosti ne mogu da ispune svršeni studenti, što dovodi firmu do razmišljanja o ulaganju u obrazovne programe, koji se sprovode na bazi dobre volje, ličnih iskustava i po “najbolje što mi možemo” principu. Da li to nama stvara rezultate? Itekako. 

Program Velike zimske IT prakse je dobar primjer za to, budući da simulira radnu atmosferu za 21 praktikanta u trajanju od 6 mjeseci. Što će nama to, to ja sebe pitam svakog dana. Bolje je pitanje kako mi to radimo, koliko tačno ulažemo vremena, prostora i novca, kakve rezultate očekujemo i je li, pobogu, to uopšte legalno?

Nije. U ovoj zemlji nije. Radnu praksu ne prepoznaje domaće zakonodavstvo. 

Tajvanski obrazovni i digitalni centri su bili dobra prilika da provjerimo to što mi već neko vrijeme kuvamo u Podgorici. Razumijevanje njihove strukture rada i rezultata kao proizvoda istog, vratili su mi malo povjerenja u to da smo kao kompanija zaista na dobrom putu i da ovo što radimo ima dalekosežnije posljedice od onih koje ja mogu da domaštam. Njihov način rada se oslanja na nekoliko ključnih stavki: 

  • Privatni sektor prepoznaje komercijalni interes u odnosu sa javnim institucijama; 
  • Javne institucije prate razvoj industrije i rade na smanjenju razlike između obrazovanja i zapošljavanja;
  • Prakse su preduslov za rad, a one podrazumijevaju; 
  • Konsolidovano okruženje – obezbijediti adekvatnu opremu i okruženje za rad; 
  • Testiranje i standardizacija znanja i vještina; Postojanje sertifikata za poznavanje vještina koje prepoznaje i usvaja država; 
  • Projektno orjentisana metodologija rada; 
  • Budžet – sufinansiranje i/ili sprovođenje programa od strane države; 
  • Kreiranje široke mreže alumnista i održavanje komunikacije zarad razmjene iskustava.

Sjećam se da sam sjedjela u sali Ministarstva obrazovanja i nakon panel diskusije zapisivala panično sitnim slovima: 

  • Mi nemamo vizije!
  • Mi nemamo predvidljivosti!
  • Mladi ljudi nemaju povjerenje u to da uopšte imaju prilku da ostvare karijeru!
  • Šta mi možemo da uradimo zajedno? 

Bilo mi je drago da čujem da su iskustva delegacije bila donekle slična. Svi su se na kraju pitali isto, gledajući u EBRD kao u budući forum okupljanja regionalnih zemalja za pitanja obrazovnih politika. Ono što je bila naša odgovornost je da nastavimo da radimo “najbolje što možemo” i pokušamo da održimo kontakt jedni sa drugima. 

Kada sve uzmem u obzir: vremenske razlike, ljude, vizije, suvenire i sve one divne ljude koje sam upoznala, čini mi se da nisam nikad bila na boljem putovanju.  
Kada sam odlazila, drago mi je što sam ugrabila da direktoru Instituta, gdin-u Stanely-u kažem da radi sa baš kul ljudima i da su odradili odličan posao. 

I na kraju, problem sa ovom zemljom je što možeš komotno da slušaš Simply red, potom Valentina (Boškovića) i neki crnjak od Svemirka odmah nakon toga, a da sve to radi i ima nekog smisla. Mislim da me dotuklo to što sam mogla da nosim majicu od svog lokalnog jedriličarskog tima, a da se i dalje osjećam komotno.

Za mene je to značilo da se sasvim lako može živjeti u gradu koji je u stanju da uklopi nekih sto svjetova različitosti i da bi   bilo super pokupiti nekad stvari i doći ponovo do Night Marketa na pržena jaja od prepelice i tofu sir. Taipei, do nekog skorog viđenja! :)