Studijska posjeta Tajvanu

 

Taipei city

Kolege, 
Službeno ću biti odsutna tokom naredne nedjelje. Znate, idem na Tajvan. 

Podgoricu i Taipei je razdvajalo tačno 9,090.96 km vazdušne linije, 3 svijeta kulturološkog i 30 i koja godina politikološko-tehnološkog razvoja. Međutim, u Beču je ta dramatična razlika za sve putnike jedne i druge destincije bila svedena na svega nekoliko gejtova, skučenih u starom dijelu njihovog čuvenog aerodroma. Vjerujem da su i sami Austrijanci bili ubijeđeni da se radi o jednako egzotičnim lokacijama. 

Čekanje na let EVA International-a oko 11h po našem vremenu je bila prilika da se ponovo sretnem sa osobom koja je dugo vremena oblikovala moje znanje tokom fakulteta i zajedničkog rada u agenciji DeFacto. Ovoga puta smo letjele zajedno. Razmišljala sam kako se to namjesti nekad tako, da važne ljude srijećeš važnim povodima, a put za Tajvan je za mene bio jedan od takvih. 

Private Sector Youth Initiative

Preporuku da u okviru programa Private Sector Youth Initiative (PSYI) učestujemo u studijskoj posjeti Tajvanu, dobili smo od dragih kolega iz Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD)

PSYI ima za cilj olakšavanje zapošljivosti mladih ljudi, gdje sa jedne strane pomaže njihovu tranziciju od škole do posla, ali i radi na smanjenju neusklađenosti znanja i vještina koje su potrebne za rad. Nakon uspješnog lansiranja u Hrvatskoj 2017. godine, program je trenutno u procesu širenja u cijeloj podregiji koju prepoznajemo kao Zapadni Balkan.  

Tim povodom je Bild kao mlada kompanija koja sprovodi niz edukativnih programa za zaposlene, pozvana da sa delegacijom od 12 predstavnika iz regije razmijeni iskustva i najbolje prakse u vezi sa učenjem na radnom mjestu, zapošljavanjem mladih i prelazskom iz škole na posao - fokusirajući se na uspješne primjere rada i obuka u tajvanskom kontekstu. 

Iako nisam vjerovala da ću u skorije vrijeme ugledati tlo Azije, Saška me početkom aprila spakovala i poslala za Taipei. 

  • Oooo-paaaa ... Ideš za Aziju, Aziju :) ....??? Kad se vraćas?
  • Pa, sledeće nedjelje, odgovorila sam kratko na pitanje kolege. 

Kada smo uspjele da se čekiramo za let Beč-Taipei, gejt je već bio preplavljen internacionalnom grupom putnika: 

  • Ko će ove ljude potrpati u avion? Može li ih biti 300? 
  • Ako ne i 500 - pokušavale smo odokativno da ocijenimo grupu. 
  • Šta misliš, koliko kiseonika treba da se opsluži ovaj narod? 
  • Nemoj to da mi pričaš, treba da letimo 12h.

Da zlo bude gore, let je trajao gotovo 13h, a simulator letjenja je jedno vrijeme za mene vrlo uredno stajao na 9-om satu. 

Taipei tour

Kada smo stigli u Taipei, bilo je jutro i veselih 25 stepeni. Stameni beton je ograđivao sve javne površine, pa su i slike gradskog predgrađa bile poznate. Ređali su se jedan za drugim: Blok V na blok IX, hotel Teuta, pokojni Fjord, barski stambeni blokovi i nikšićki kvartovi - u kocku i trapez, pa onda visoko u nebo. Dobri, stari realsocijalizam uz ukrase brutalizma, na koje se naslanjaju redovi debelih gradskih krošnji i palmi.  

Sedam sati u životu nam se pojelo preko noći, a domovina je u svakom smislu kasnila za suncem. Moj utisak da u Taipeiju završimo sve obaveze dok se u Podgorici popije tek prva kafa me nije napuštao do samog povratka. Međutim, najbolji i najvažniji utisak o toj zemlji su ljudi, hrana i osjećaj da javne institucije imaju viziju o edukaciji i zapošljavanju mladih ljudi. 

Organizacija kompletnog putovanja je bila besprekorna. Ne znam ni sama kako je grupi iz Instituta za informacionu industriju pošlo za rukom da uklope edukativne, poslovne i zabavne aktivnosti tokom trodnevne posjete koja je obuhvatala obilaženje: 

Studijska posjeta Tajvan

Sve u svemu, Gabi, Terry, Jeffrey i Alfred iz Insistuta su Olju i mene pronašli za šankom hotelskog kafea, kako čekamo ostatak delegacije da nam se pridruži u obilasku čuvenog Night Market-a koji je oličenje pravog lokalnog gasto-preduzetničkog haosa. Ekipu iz organizacije su činili topli, predivni ljudi, različitih godina i obrazovanja. Bili su vrlo otvoreni da nam objasne gdje smo zapravo došli i šta bi bilo dobro vidjeti, probati i razumjeti. Karaoke bus koji nas je prevozio sa jedne tačke na drugu tokom dana, ukusni obroci i sjajni restorani su obično bili mjesta gdje smo ih maltretirali do padanja sa našim pitanjima: 

  • A recite mi, kako da pitam to? Evo recimo: jesmo li mi vama svi isti, kao što ste vi nama? 
  • Pa, ne znam. Recimo, raspoznajemo npr. Šveđane, ili Špance - to je nekako jasno; 
  • A Jeffrey, kako to da imate svi zapadnjačka imena? Možeš li da uzmeš bilo koje, evo na primjer, neko naše? 
  • Može naravno, kako bi se zvao kod vas? 
  • Hm, može Đuro? 
  • Đuro? Tako se kaže? Ok, super. Sad ću javiti prijateljima da je to moje novo ime :)

Lista aktivnosti je bila dobro osmišljena i interesantna za sve učesnike iz regiona koji su dolazili iz javnih i obrazovnih institucija, trening centara i NVO-a. CIlj je bio upoznati se sa tajvanskim odnosom prema stručnom obrazovanju i treningu dodatnih vještina koji se uklapaju u industrijske potrebe zemlje. Već nakon prvog dana, situacija je bila jasna: došli smo u zemlju koja ima komplikovanu istoriju, delikatnu politiku, nepostojeće diplomatske odnose, ali zato ima vrlo jasnu:

  • Viziju javnih institucija u pogledu obrazovanja i zapošljavanja (kakvo je trenutno stanje, čemu teže, kako testiraju, šta su im dalji planovi); 
  • Razvijenu saradnju javnih i privatnih tijela (različiti oblici organizovanja zajedničkih foruma: agencije, udruženja, instituti);
  • Politiku finansiranja stručnih programa i trening centara koji odgovaraju potrebama domaće industrije;  

Pomislila bih da je to najintuitivnija strategija razvoja obrazovno-radnog sistema bilo koje zemlje, da nisam informisana o domaćim prilikama ili da nemam naročit pregled praksi iz regiona. Bez obzira na stepen razvoja, povezanost institucija i industrije u manjoj ili većoj mjeri predstavlja jedan nedovršen proces bez izuzetka u svim zapadno-balkanskim zemljama. 

Taipei panorama

Iz primjera naše prakse imamo čest slučaj da kadrovske potrebe u smislu znanja i sposobnosti ne mogu da ispune svršeni studenti, što dovodi firmu do razmišljanja o ulaganju u obrazovne programe, koji se sprovode na bazi dobre volje, ličnih iskustava i po “najbolje što mi možemo” principu. Da li to nama stvara rezultate? Itekako. 

Program Velike zimske IT prakse je dobar primjer za to, budući da simulira radnu atmosferu za 21 praktikanta u trajanju od 6 mjeseci. Što će nama to, to ja sebe pitam svakog dana. Bolje je pitanje kako mi to radimo, koliko tačno ulažemo vremena, prostora i novca, kakve rezultate očekujemo i je li, pobogu, to uopšte legalno?

Nije. U ovoj zemlji nije. Radnu praksu ne prepoznaje domaće zakonodavstvo. 

Tajvanski obrazovni i digitalni centri su bili dobra prilika da provjerimo to što mi već neko vrijeme kuvamo u Podgorici. Razumijevanje njihove strukture rada i rezultata kao proizvoda istog, vratili su mi malo povjerenja u to da smo kao kompanija zaista na dobrom putu i da ovo što radimo ima dalekosežnije posljedice od onih koje ja mogu da domaštam. Njihov način rada se oslanja na nekoliko ključnih stavki: 

  • Privatni sektor prepoznaje komercijalni interes u odnosu sa javnim institucijama; 
  • Javne institucije prate razvoj industrije i rade na smanjenju razlike između obrazovanja i zapošljavanja;
  • Prakse su preduslov za rad, a one podrazumijevaju; 
  • Konsolidovano okruženje - obezbijediti adekvatnu opremu i okruženje za rad; 
  • Testiranje i standardizacija znanja i vještina; Postojanje sertifikata za poznavanje vještina koje prepoznaje i usvaja država; 
  • Projektno orjentisana metodologija rada; 
  • Budžet - sufinansiranje i/ili sprovođenje programa od strane države; 
  • Kreiranje široke mreže alumnista i održavanje komunikacije zarad razmjene iskustava.

Sjećam se da sam sjedjela u sali Ministarstva obrazovanja i nakon panel diskusije zapisivala panično sitnim slovima: 

  • Mi nemamo vizije!
  • Mi nemamo predvidljivosti!
  • Mladi ljudi nemaju povjerenje u to da uopšte imaju prilku da ostvare karijeru!
  • Šta mi možemo da uradimo zajedno? 

Bilo mi je drago da čujem da su iskustva delegacije bila donekle slična. Svi su se na kraju pitali isto, gledajući u EBRD kao u budući forum okupljanja regionalnih zemalja za pitanja obrazovnih politika. Ono što je bila naša odgovornost je da nastavimo da radimo “najbolje što možemo” i pokušamo da održimo kontakt jedni sa drugima. 

Kada sve uzmem u obzir: vremenske razlike, ljude, vizije, suvenire i sve one divne ljude koje sam upoznala, čini mi se da nisam nikad bila na boljem putovanju.  
Kada sam odlazila, drago mi je što sam ugrabila da direktoru Instituta, gdin-u Stanely-u kažem da radi sa baš kul ljudima i da su odradili odličan posao. 

I na kraju, problem sa ovom zemljom je što možeš komotno da slušaš Simply red, potom Valentina (Boškovića) i neki crnjak od Svemirka odmah nakon toga, a da sve to radi i ima nekog smisla. Mislim da me dotuklo to što sam mogla da nosim majicu od svog lokalnog jedriličarskog tima, a da se i dalje osjećam komotno.

Za mene je to značilo da se sasvim lako može živjeti u gradu koji je u stanju da uklopi nekih sto svjetova različitosti i da bi   bilo super pokupiti nekad stvari i doći ponovo do Night Marketa na pržena jaja od prepelice i tofu sir. Taipei, do nekog skorog viđenja! :) 

Ukazali su nam svoje povjerenje
Postani jedan od njih