Bild je imao želju da napravi reklamu. Ali ne tipičnu reklamu, već fantastičnu reklamu u istinskom svom duhu, u kojoj će glumiti pravi pravcati Bildovci.
ŽELJA, PRVO
Bild je imao želju da napravi reklamu. Ali ne tipičnu reklamu, već fantastičnu reklamu u istinskom svom duhu, u kojoj će glumiti pravi pravcati Bildovci. A Bildovci nisu obična grupa ljudi, već strašna jedna skupina koja diše kao jedan. A, kao i svaku skupinu, i ovu čine ljudi svi među sobom različiti, ali koje povezuje nit posvećenog rada, dobrote i radosti. Osim toga, svi gaje bezbroj prilično nevjerovatnih talenata. Dakle, želja da se napravi nešto što će taj i takav Bild Studio na autentičan način pokazati svijetu je postojala. A, reći ćete, gdje ima želje, ima i vatre. Dobro, možda i nećete reći tako.
ONDA, IDEJA
Pored želje, dobro je imati i ideju. A kad mi zatreba ideja, ja onda odem na vrh nekog brda, kao što je, recimo, Ljubović. I zagledam se u daljinu, zamislim se, i mislim, pa mislim. Umorim se od razmišljanja. I najprije zaključim kako bi trebalo češće da idem na visoravni, sve je čistije – i pluća i misli. U stvari sam to upravo sad pomislila, jer na Ljubović ne idem često, nego sam samo htjela da bacim veo misterije na stvaralački proces. Dakle, iako je težnja prema metodi osamljenog scenariste u prirodi postojala, okrenuh se drugoj opciji i ništa manje interesantnom utočištu.
Razgovor je, ako mene pitate, jedno mjesto više od ma kojeg brda i planine, bistrije od najskrivenijeg potoka! A ideja nastala tako (u toku razgovora dvoje ili više ljudi) – ništa drugo do jedan dobro prespojen trenutak, iksić u vremenu, tačka iz koje kreće poluprava na, nadamo se, dugo, dugo putovanje. Posle ovakvog apstrahovanja, ili, narodski rečeno – bacanja dima u oči, hitam na sledeći pasus, neću više ništa da dodam. Sem to da posle puno razgovora i razmjena misli sa Bildovcima, saradnicima i prijateljima, ideja-majčica nije više bila problem.
ČUVENA INSPIRACIJA
Portret Bild porodice! Slika savremene poslovne harmonije i kreativnog haosa. Današnji office u kontekstu epohe! Parodija na ulja na platnu iz XVIII vijeka. Besprekorna disciplina i eksplozija različitih profesija, karaktera. Odmah smo znali da je to to.
Ideja – posađena. A kako je zaliti? Čime? Mnoštvom pitanja, odluka i intezivnim radom svakog ubogog člana tima, reći ćete. Pravo kažete. E, dobro, ali kako će svijetlo da pada? A kako će da izgledaju dizajneri? A zašto baš tako? Koje će Davorove ilustracije ići na zid? Kako i koju kesicu čaja će Jovana da drži u ruci? Ko će da podsjeća na Super Maria? Hoće li Harijev kostim, kao kostim čovjeka iz finansija, da bude riješen kroz zadatu epohu? Hoće li Milena i Jovana više da podsjećaju na Dorothy iz Oza ili na pop art Pepeljugu? Da li će programeri imati šmek nekog filmskog junaka ili će više da liče na opasne momke iz devedesetih? Koliko toga će da bude retro, a koliko savremeno, i šta je uopšte retro u vremenu postmodernistički spolja označenom isključivo vraćanjem u prošlost, gdje retro jedino i jeste savremeno?
U stvari, mi nismo morali ni na jedno od ovih pitanja da damo odgovor, jer Bildovci svi i rade i izgledaju baš onako kao što se vidi u spotu: u marketingu nose velike mašne, programeri nose isključivo crno, web testeri piju samo čaj, a u finansijama ljudi nose zulufe, bez obzira na pol. Ne mislite da je tako? Ne preostaje vam ništa drugo nego da dođete i uvjerite se.
LJUDI BILDA, NISKA BISERA
I na kraju, last but not least, što bi rekli: Bildovci koji su glumili u reklami. Našem timu bi sav posao bio uzaludan da nismo imali ovakve glumce (malo je reći glumce – ovakvu divotu i ljubav što je oni emituju i što se širi svud po ekranu). Da su svi mogli da uđu u kadar (kao što, na žalost, nisu), tek taj mizanscen bi bio pravi izazov! Ne kažem da nije bio izazov i ovako, ali svakako je bilo pravo uživanje raditi sa njima. Na dijalozima je rađeno, takođe detaljno, i do nijansi preslikavaju svakodnevni rad i međusobni odnos Bildovaca, vežući uz to, najiskrenije, i njihove karakterne crte.
Kad smo uradili dovoljno glumačkih proba, i razradili sve do najsitnijih detalja, došli smo do zaključka da Bildovci treba svi skupa da odu na časove dikcije i scenskog pokreta. Zatim, na par časova plesa, što da ne, ne može da škodi. Dobro, naravno da nisu otišli. Ali je Milena, kao jedan od najposvećenijih članova ansambla, išla u dom penzionera, i od najstarijih gospođa tamo zahtijevala da joj objasne kako se nekad razgovaralo preko fiksnih telefona. Jeste, tačno je da nemamo domove penzionera. A i da Milena ipak nije nikoga pitala, nego se snašla sama. Ali je zato Danko morao da ide na Havaje, i nauči da svira ukulele, da bi do kraja, i kako treba, s punim poštovanjem i razumijevanjem tradicije, iznio cvjetne vijence oko vrata. E, ovo se zaista desilo! Jeste, stvarno. Ne zvao se ja Lorimer. A i ne zovem se tako.
